Marketing
Jednog lijepog dana.
Nije li ponekad neobično skrenuti malo s rutine?
Onako, tek da pogledaš kako li će svijet izgledati kreneš li drugom stranom ulice ili odlučno počneš gaziti pješčanim dijelom ceste, tako da sva bijela prašina prijeđe na tvoje čiste cipele.
Možda skrenuti pogled na običnu zelenu travu pokraj puta, umjesto tjeskobnog gledanja stare, raspadnute kuće dok hodaš prema svom cilju?
Ili mahnuti prljavobijelim oblacima gore iznad svoje glave, tek toliko da se ne osjećaju usamljenima u tom golemom prostranstvu iznad nas. Baš kao što se i mi osjećamo usamljeni na ovom zemaljskom prostranstvu po kojem gazimo svakoga dana.
*
Ponekad je tako teško ne osjećati prazninu.
I usred svih oblaka, raspjevanih ptica i proljetnih veselja...ponekad je tako prokleto lagano ustati se usred sivog, kišnog dana, no kada sunce zove, imaš osjećaj kao da bi prespavao cijeli taj usrani dan i ljutio se na cijeli svijet jer je sve tako u kontrastu s tvojim raspoloženjem.
I...zar nije tako bolno tresnuti s oblaka na čvrstu, tvrdu zemlju?
Kako li samo može biti malen korak od neba do zemlje? A opet, tako jako tresnuti, kao da padaš milijunima godina?
Ponekad...
Hm, ponekad samo želim onu aureolu oko svoje glave da mi dadne malo svjetlosti, i meka krila da mi ublaže te glupe padove.
Kako li samo lijepo može biti anđelima?
Ponekad mislim kako je Lucifer stvarno sam sebi iskopao jamu, a time povukao cijeli ovaj svijet u neku svemirsku crnu rupu.
A mogao je uživati.
I pustiti nas da uživamo.
Koliko li svijet može ovisiti o samo jednoj duši?
Post je objavljen 27.04.2007. u 14:17 sati.