Mrk, mrk, zvrc, zvrc, kuc, kuc, hop, hop, šic, šic, ćupa, ćupa, zumba, zumba, tika, taka, ojda da, ojda da - to je otprilike bit pobjedničke pjesme "Moja štikla" na prošlogodišnjoj Dori.
Taj neodadaizam ili možda neki šatrovački turbo-folk onomatopejizam, kao da je napisao netko tko se u svojoj obijesti dobro napušio ili je bio na tripu, pa je skoknuo do Afrike paprike i natrag.
Kao kolosalna sprdačina pjevačice koja se totalno otkvačila i svoj image estradne razigrane djevojčice dovela do infantilne folk razuzdanosti, "Moja štikla" je postala provokacija samoj hrvatskoj estradi koja reagira farizejski na sadržaje kakve veći dio njezine elite godinama zapravo kamuflira u svojim nastupima i pjesmama.
Severinin estradni mrk, mrk, nije samo opće mjesto hrvatske estrade, nego nažalost i hrvatske društvene (ne)kulture, samo izraženo do kraja podrugljivo i vulgarno, ogoljeno do najprimitivnije suštine.
Sve nam je mrk, mrk, krk, krk, živ, živ i vav, vav - i politika i mediji, i moral i mentalitet. To je Hrvatska kakvu trenutno imamo. Severina je nesvjesno postala alegorija hrvatske stvarnosti. "Moja štikla" kao buncanje jedne pseudodive prodana je naciji, a pokušana je biti prodana i Europi kao vrhunska egzotika.
Poruka je "štikle": svi ste vi isti, treba vam samo mrk, mrk i krk, krk. Dobili ste ono što ste tražili
Ne bih se čudio da je "cajka nacionale", kako Severinu naziva srbijanski tisak, pobijedila na Euroviziji. Aranžman pjesme je bregovićevski mix balkanskog folka i sračunato se željelo plasirati kao balkanski etno pod hrvatskom etiketom.
Dio srbijanske javnosti Severininu je "štiklu" doživio kao "karikaturu srpskog folka", no s obzirom da je ta karikatura aplicirana na hrvatsku matricu i ide pod hrvatskom firmom, prije bi se mogli naći uvrijeđeni sami Hrvati. Uzalud je zgražati se ili biti uvrijeđen nečim što nam se servira godinama kao najnormalnija stvar.
Noćni klubovi po hrvatskim gradovima gdje se praši najvulgarniji turbo-folk puni su hrvatske mladeži. Mrk, mrk štikla razotkriva činjenicu da se fenomen masovne anti-kulture iz predgrađa i negdašnjih rupčaga gdje su uživo pjevale cajke, odavno već preselio na elitnija mjesta, i da odražava atavističku podsvijest dijela nacije koja ima potrebu iživjeti se skakanjem po stolovima i razbijanjem čaša. Očito je takva anti-kultura postala masovna pojava i trend. Zašto se to dogodilo? Zato što očito imamo dovoljno kozumenata kojima treba mrk, mrk, krk, krk, ćupa, ćupa i zumba, zumba.
Hrvatska nekultura doživljava svoj klimaks, razgoljujući sve ono što je bilo lažno i snobovsko u institucionaliziranoj kulturi. Nismo tako kulturan narod kao što smo si umišljali. Ne bih rekao ni da smo nekulturan narod jer na kraju krajeva, nije "štikla" mjerilo hrvatske kulture.
Sto bi onda rekli za Engleze, Dance, Nijemce, Sveđane, Nizozemce koji se vikendom oroljaju i čine neopisivo veće nebuloze nego što je štikloidno lepa-brenovsko, bregovićansko ojda da, ojda da. A i koliko bi se tek našlo kultiviranih zapadnjaka koji bi na "štiklu" razbijali čaše!
Problem je što smo mi kulturalno i u svakom pogledu zapušten narod, blago rečeno, neodgojen. Naša elita mudruje, brine o svojim jet-seterskim ambicijama, imitira Zapad i ne stvara ništa što bi bio kreativni Hrvatski Proizvod. I onda se našao Goran Bregović koji nam je aranžmanom štikle podmetnuo nakaznu mješavinu hrvatsko-srpskog zvukovlja, i iz kakofonije stvorio frankeštajnovski aranžman gdje Severina "reperski" nabraja i interpretira malo s naznakama ojkalice, malo s guslarskim replikama s prizvukom srpskih folk tema, a koje nisu baš nešto drukčije od Smrti Smailage Čengića i "šta se šćaše po Zemlji Srbiji".
Rekao bih da nam se Bregović vrlo perfidno narugao i napravio veliku glazbenu smicalicu. On je u svom glazbenom izražaju našao supstitut za iživljavanje vlastite jugoslavenštine. U njegovu glazbenom stavu više je političkog negoli glazbenog. On uporno miksa što se ne da smiksati, primjerice Dragačevske trubače i dalmatinske klape. I njegov zvuk vani prolazi jer prodaje balkansku egzotiku. Zato je i poruka "štikle": svi ste vi isti, treba vam samo mrk, mrk i krk, krk. Dobili ste ono što ste tražili.
Severinina poskočica postala je tako "cikla nikla, cikla rikla" hrvatske estrade. I ne vrijedi zbog toga plakati, nego napokon dijagnosticirati problem i suočiti se sa stvarnošću koja je u svim aspektima u Hrvatskoj postala dadaistička. Razina kulture koju diktiraju ovakvi mediji pohlepni za profitom i društvenom dominacijom, bez ozbiljne alternative, i ne može ništa drugo proizvesti negoli infantilizam tipa hop, hop, mrk, mrk. Sjetio sam se tako jednog starog srpskog prijevoda "Hamleta" u kojemu je "biti ili ne biti" prevedeno sa: trt mrt, život ili smrt. Čini se da nismo daleko "od toga, da smo spali uistinu na - trt mrt. A za to bi nekomu trebalo štiklu slomiti o glavu. Ali kojima? Onima radi kojih treba uvesti novi pojam "Neneizam"....
Post je objavljen 27.04.2007. u 10:40 sati.