Brišeš mi suze, prstima...
Grliš me neizmjernom tišinom,
i šapućeš neke tihe riječi...
"Dušo, sa mnom nećeš biti sretna..."
Govoriš mi da si Skitalica,
i da se ni za koga ne mjenjaš,
da je tvoje srce pustinja, nepregledna...
Prilaziš mi i odlaziš stalno...
Uvijek te primam, bez pitanja.
Tvoja sam igračka od plastelina
razbijena kristalima istina.
Govoriš mi da ti nisam ništa,
kako je život beskrajna praznina,
pamtiš da si sam, odavnina...
Šute suze u kutu smeđeg oka,
otišao si već odavno sa mog puta,
jer Skitalicu ne drži nikakav plam,
on odlazi sam... bez kaputa...
28.11.1999.
Post je objavljen 27.04.2007. u 09:18 sati.