Marketing
- Priče s bojišnice -
Zatvorenih očiju polako je hodala po kišom namočenoj cesti.
Koliko li je samo svjetova šetalo iza tih zaklopljenih trepavica? Na koju se livadu leći, gdje otplesati svoj valcer a da te ne prekinu i ubace u jubox neku svoju melodiju?
*
Kažu da neki ljudi spavaju otvorenih očiju.
Stvarno?
Voljela bih to doživjeti. Zamislite, nalaziti se u drugoj dimenziji, a svejedno imati prozore širom otvorene u svijet kojeg mirišete svakog dana.
*
Toliko se toga našlo u toj maloj kapi što mi je pala na dlan. Možda je u padu pokupila miris toplog doma, iskru s nečijih zaljubljenih usana, nadu u zagrljaju dvoje ljudi s ulice, ili usisala tugu nečije suze što je padala niz mokro lice.
Sve to doživjeti, i skončati svoj mali kratki vijek na mom dlanu.
Nije li zapravo neobično kako se u tako malo vremena toliko puno fotografija može nanizati?
*
Slušala sam promuklo pjevanje s druge strane ulice.
Nije li ponekad neobično dobiti želju pridružiti se ljudima koje uopće ne poznajem i pjevati pjesmu najgore što mogu?
Tek toliko, da upotpunimo ovaj svijet pun nakrivljenosti i nedostataka.
Samo biti tamo, i dati svoj začin ovom neobičnom svijetu. Jer, ponekad ljepota i savršenstvo znaju biti tako dosadne.
*
Evo je. Stajala je pred kućom vukući svoje blatnjave cipele prema pragu koji će je primiti baš kao neku poderanu skitnicu koja se uvijek vraća s ratišta u bitci proživljenog dana.
Čak i Rat mora imati predaha.
Polako i plašljivo odložila je kacigu nadajući se da neće nagaziti na još neko iznenađenje ovoga dana.
Post je objavljen 24.04.2007. u 20:39 sati.