Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/terradesolata

Marketing

alko-proza : PTIČICA

Otpio je prvu, drugu, pa treću.
Pogledao je oko sebe. Gužva. Dobro da je zauzeo ovu barsku stolicu na vrijeme. Na trenutak je umorno naslonio čelo na dlan lijeve ruke nalaktivši se na rub šanka, a zatim je opet podigao glavu.
Otpio je četvrtu, petu, pa šestu.
Zapalio je cigaretu.

Pažnju mu je privukao zvonki ženski smijeh. Okrenuo je glavu na desnu stranu. Na lijevu se stranu nije imao potrebe okrenuti , jer je ionako sjedio na lijevom rubu šanka. Uglavnom, okrenuo je glavu na desnu stranu.
Ubrzo mu je postalo jasno odakle taj zvonki smijeh dopire jer se djevojka neprestano smijala. Bila je malena, uskih ramena, imala je kratku raščupanu kosu i lijepe velike crne oči.
Pažnju mu je privukao njen vrat. Bio je tanak, nježan i bijel.

Pogledao je u kakvom se društvu nalazi djevojka. Tu, desno od njega, za šankom su sjedili muškarac i žena od nekih tridesetak godina. Nakon nekoliko minuta, djevojka je otišla sa šanka.

Otpio je sedmu, osmu, pa devetu.
Opet je pogledao u desnu stranu. Djevojka se vratila i nastavila razgovarati sa muškarcem i ženom od nekih tridesetak godina. Nije se ni trudio čuti o čemu razgovaraju jer mu je u ratu ručna bomba upropastila sluh, pa je teško mogao razaznati riječi.

Djevojka mu je bila poznata. Redovito je dolazila ovamo, baš kao i taj muškarac i žena s kojima je razgovarala.
On je također dolazio tu svaki petak, no nije volio pričati s ljudima. Imao je svoje razloge. Tek bi ga tu i tamo netko pozdravio, vjerojatno ga zamijenivši za nekog drugog ili zato jer sjede za istim šankom svakog vikenda. Nije bitno.

Otpio je desetu, jedanaestu, pa dvanaestu.
Pogledao je djevojku.

Sjetio se tog vrućeg proljetnog dana u Vinkovcima, kada je kao klinac na povratku kući našao uz cestu ranjenog vrapčića koji je skakutao s mjesta na mjesto ispruživši krilce. On se sagnuo, te ga je pažljivo podigao s obje ruke i pomilovao po glavi. Vrapčić kao da se na trenutak smirio, lagano je zaklopio oči i sasvim neznatno otvorio kljun.
Ptičica je bila krhka i slabašna među njegovim dlanovima. Dovoljno ju je bilo lagano, sasvim lagano primiti za glavu i tada ju brzim pokretom okrenuti za pola kruga da bi vrat krcnuo. Ptičica se ukočila i nije više treptala. Nije ju spustio, već ju je bacio u zrak, te ju nogom lansirao preko ograde obližnjeg dvorišta. Brzo je potrčao doma na ručak, da ga ne bi dočekale batine.

Otpio je trinaestu, pa četrnaestu.
Pogledao je djevojku.
Oblačila je jaknu, pozdravila se s društvom i izašla iz birtije. Brzo je platio račun, dohvatio jaknu i krenuo za djevojkom. Nije razmišljao, samo ju je htio pratiti i na kratko se vratiti u djetinjstvo. Neodoljivo ga je podsjećala na bespomoćnog vrapčića, imala je taj slabašni, nježni vrat i velike, lijepe crne oči...

Da li je primijetila da ju slijedi? Nije mogao procijeniti, samo je nastavio ubrzano hodati za njom.
Bila je sitna, ali brzo je koračala, doista brzo. Skrenula je lijevo, u usku uličicu, pa preko prostranog parkirališta, pa među stambene zgrade... Nije se okretala, nije ga mogla primijetiti, ne, nikako ga nije primijetila, on ima iskustva, baš tako se znao prišuljati neprijatelju i onda ga...
Skrenula je u još mračniju ulicu, a njemu je srce sve jače kucalo i počeo je teže disati. Proklete cigarete, nije više u tako dobroj formi, upropastio si je organizam tim odlascima u birtiju...
Skoro ju je izgubio iz vida, no tada je zamijetio da ona ulazi u haustor pet metara dalje. Otrčao je do haustora i uletio u potpuni mrak, izgubivši ravnotežu. Osjetio je kako mu noga zapinje za stepenicu, koljeno udara u istu, a zatim se nekako i rukama dočekao na stepeništu, osjetivši hladnoću prljavog betona pod dlanovima. Jauknuo je. Začuo je zvonki smijeh.

Svijetlo se upalilo i on je nekoliko trenutaka ležao na stepeništu žmirkajući i ne shvaćajući što se događa.

Iznad njega se pojavila nasmijana crnokosa djevojka.

„Ljubavi, ti to mene pratiš?“- prozborila je kroz smijeh.
„Idi k vragu, Marina, skoro sam se ubio!“- jedva joj je odgovorio. Pomogla mu je da ustane, a zatim su se zajedno počeli uspinjati.
„Živiš u ovoj zgradi već deset godina i još uvijek padaš po stepenicama!“- smijala mu se Marina.

„A jebi ga, valjda sam ostario!“


Post je objavljen 24.04.2007. u 18:40 sati.