Imala sam sreću ili nesreću da sam studirala u doba tranzicije, tako da sam morala potrošiti dosta novca na udžbenike: prvo one socijalističke, onda kapitalističke.
Studirala sam ekonomiju: socijalistički udžbenici bili su potpuno nečitki. Kapitalistički su bili logički postavljeni, s puno grafikona i matematike.
Po prirodi sam lijena iako brzo shvaćam. Moram reći da je puno manji mentalni napor zahtijevalo razumijevanje osnovnih ekonomskih principa prema Samuelsonu (društvo mora izabrati želi li veću proizvodnju maslaca ili topova) nego analiza Marxovih šema jednostavne i proširene reprodukcije iz Kapitala.
Najviše mi se svidjela priča o 'nevidljivoj ruci' Adama Smitha. I ja vjerujem da svatko društvu najviše doprinosi kad radi za vlastitu korist.
Uglavnom, u to doba na političkoj smo ekonomiji dosta analizirali totalitarne sustave, kako socijalističke, tako i kapitalističke. Mladi nadobudni profesori ekonomije koji su se vraćali s doktorata na svjetskim sveučilištima iskreno su vjerovali da Hrvatska nakon pada Berlinskog zida ima šansu postati demokratsko društvo i mirno se rastati s prošlošću.
Jako su nas driblali s razlikama između diktature i demokracije. Tražili su od nas da razmišljamo i da postavljamo pametna pitanja.
Politička ekonomija: čudna kovanica, ali i zahvalna za analizu svega što nam se dogodilo.
Politička demokracija nemoguća je bez ekonomske demokracije, koja joj mora biti temelj. Dakle, ne može Hrvatska preko noći postati demokratsko društvo zato što to netko želi. Za to se moraju stvoriti preduvjeti. Jedan od njih je postojanje velikog broja nezavisnih i horizontalno umreženih ekonomskih subjekata. To je ekonomska demokracija. Ekonomsku demokraciju od političke razlikuje i ta horizontalna umreženost. Politička umreženost je vertikalna, hijerarhijska.
Ono što me smeta u današnjoj Hrvatskoj je to autarhično, feudalno, vertikalno političko povezivanje i njegovanje podaničkog, sluganskog mentaliteta. Vjerujem da upravo preživjele strukture jedne feudalne diktature blokiraju svaku mogućnost napretka. Da imamo ekonomsku demokraciju, odnosno razvijeno gospodarstvo i napredan poduzetnički mentalitet, svi bismo živjeli bolje, i društveno blagostanje ne bi ovisilo o političkim strukturama. Svatko bi radio za vlastitu korist i time doprinosio cijeloj zajednici.
Ljudi kod nas još uvijek, međutim, vjeruju da je nemoguće uspjeti u privatnom poslu ako nemaš dobru političku vezu, odnosno ako nisi vertikalno politički umrežen. Znam i sama za mnogo pojedinaca vrlo naprednih ideja, kojima se kočilo bilo kakvo napredovanje jer nisu bili zainteresirani da postanu dio prevladavajućeg političkog sustava.
S druge strane, bezbroj je primjera sasvim bezbojnih ličnosti koje su ostvarile životni uspjeh i obogatile se nakon što su pristupile nekoj od stranaka na vlasti. Potpišeš pristupnicu i otvaraju ti se sva vrata: zaposlit ćeš ženu u gradskoj upravi, sin će dobiti stipendiju, kćerka bespovratni kredit, a ti dva mjesta u nadzornim odborima i tri projekta kojima si zbrinuo obitelj tri generacije unaprijed.
Vertikalno političko umrežavanje donosi bolji društveni status, pristup kapitalu i informacijama. Horizontalno umrežavanje, koje na Zapadu postoji već stoljećima i koje jedino daje stabilnost globaliziranoj svjetskoj privredi (kad veliki divovi propadnu, mali će uvijek opstati, jer ne ovise o nikome), kod nas ne postoji.
Društvo koje u potpunosti kontrolira politika nije sretno društvo.
Hrvatskoj treba društveni konsenzus, vizija i liderstvo, a sve to se ne može postići isključivo vertikalnim umrežavanjem i eliminacijom političkih neistomišljenika. Demokracija je nešto drugo.
Demokracija je društvo slobodnih umova, jakih samostalnih poduzetnika i solidarnosti.
http://www.youtube.com/watch?v=RJReDGaPkNM
Post je objavljen 24.04.2007. u 09:15 sati.