Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Odriješenje u smrti...

Željeli ste tragičan završetak, izvolite sad čitat smijeh. Znam...znam opet sam malko pretjerao s veličinom posta, al tu nema pomoći. kad počnem pisat ne mogu stat (čak sam i skraćivao)
Nemojte se ljutit ak vam ne odgovorim odmah na vaše komentare. Slijedećih dana nisam doma. Uživajte, pozdrav! wave



Ležao sam s licem u blatu, umoran… promrzao. Hladna kiša pljuštala je po meni, bilo mi je tako hladno. Pokušao sam ustati, nisam imao snage. Ruke su mi se izmakle i ja sam pljusnuo natrag u grimiznu lokvu blata i krvi. Snažna bol presijecala me u grudima gdje je svijetla oštrica bila zabodena. Nekoliko centimetara nalijevo i zasigurno više ne bih disao. Nisam znao što se dogodilo, sjećanje mi je bilo pomućeno. Ponovno sam pokušao ustati, ovaj put s malo više uspjeha i ostao sjediti u blatu. Tri muškarca, nepomično su ležala nešto dalje od mene. Dopuzavši do jednog ugledao sam veliku posjekotinu kako mu zjapi na vratu. Umalo mu je netko odsjekao glavu. Ostala dvojica također su bili mrtvi. Bio sam zbunjen, nisam znao gdje se nalazim…
Korak po korak, lagano sam krenuo ne znajući kuda idem. Sve mi se nekako činilo poznato, nisam znao zašto. Putem sam naišao na jednu staricu, vrisnula je i pobjegla ugledavši me. Nisam joj želio ništa nažao...
Hodajući naišao sam na visoke zidine. Grad… tiho sam šapnuo čvršće ogrnuvši svoj tamni kaput, kako nitko ne bi vidio krv kojom sam bio obliven. Osjećao sam se kao u polusnu, uhvaćen između iluzije i jave. Samo me tjelesna bol podsjećala na to da ovo nije san. Moje umorne noge dovele su me do jedne sive kuće. Crni mačak sjedio je na prozoru umilno me gledao svojim zelenim očima.
Izvukavši ključ iz džepa, otključao sam vrata i ušao unutra. Mjesto je izgledalo napušteno, kao da su stanari naglo otputovali. Sve je bilo razbacano. Lagano teturavši svalio sam se u naslonjač ugledavši na zidu iznad kamina, portret dvoje ljudi, muškarca i žene. Zadnjom snagom sam ustao i prišao bliže, zacijelo su bili ljubavni par. Izgledali su tako sretni i bezbrižni.
Dvije suze kliznule su mojim prljavim licem. Nisam znao zašto plačem, ali pogled na ovo dvoje u meni je nešto uznemirio. Kao u transu odvukao sam se do ogledala zureći u blijedu sliku što se pojavila pred mnom. Mladić sa portreta, samo nekoliko godina stariji gledao je u mene svojim tamnim očima. Počeo sam se tresti, naglo mi je pozlilo. Komadići sjećanja počeli su mi navirati u glavu. Starac s bičem u ruci kako stoji pred mnom vičući zapovijed… djevojka s plavim očima umire od moje ruke na svijetlu mjesečine… moja voljena Faith kako nježno pjevuši prolazeći svojim vještim prstima kroz moju kosu… smrt... svugdje samo smrt... tri muškarca kako padaju oboreni gušeći se u vlastitoj krvi…
Uz glasan udarac, pao sam na drveni pod. Plava porculanska vaza, koju sam zacijelo povukao za sobom, razletjela se uz glasan prasak na stotinu sitnih komadića. Bio sam slab, izgubio previše krvi… ipak, sjetio sam se. Sjećanje koje zacijelo do smrti neću moći izbrisati iz svoje glave.
Držao sam ju u naručju dok je posljednji dah prelazio preko njenih blijedih usana šapućući moje ime. Njene tamne oči izgubile su svoj sjaj, njeno lijepo lice bilo je obilježila je velika plava masnica. Pronašle su ju dvije žene, izranjavanu i na samrti. Vraćala se iz susjednog grada dok su ju napala tri muškarca. Ona trojica koja su sad ležala na cesti. Stražari sa gradskih zidina… krvnici. Nisam imao snage misliti na sve što su joj učinili. Bila je mrtva, jedina koju sam ikad volio, sada je ležala u svojoj hladnoj postelji na vječnost. Moja Faith, moja prekrasna voljena Faith umrla je od njihove ruke, a ja sam ju osvetio… Ipak, ništa nije moglo izbrisati bol koju sam osjećao dok sam ležao na hladnom podu u lokvi vlastite krvi prisjećajući se sretnih trenutaka koje smo proveli zajedno. Želio sam usnuti i nikad više ne otvoriti oči…
Glasan prasak prenuo me iz sna. Petorica stražara grubo su uletjela u moj dom…naš dom. Bio sam previše slab da bih ustao. Dvojica su me grubo podigla na noge i odvukla sa sobom. Žena na koju sam putem naišao zacijelo me prijavila.
Bacili su me u malu vlažnu tamnicu gdje sam trebao čekati svoju presudu. Znao sam već tada kako će glasiti. Moje rane strašno su me boljele. Nakon nekoliko sati samoće, dva su redovnika ušla u moju ćeliju, pobrinuvši se za moje rane prije nego što su me izveli pred suca. Pričali su nešto o vjeri, nisam ih slušao. Mislio sam samo na nju... njen nježan dodir, miris njene duge kose...
Sudac je bio star, sijed čovjek hladnih plavih oči bez milosti. Sat vremena trajala je cijela tragedija. Pitanja… toliko pitanja, a na nijedno nisam znao odgovora. Samo sam sjedio ruku sklopljenih na krilu čekajući svoju osudu. Sve sam izgubio, svoju ljubav i volju za životom, nisam vidio razloga da ih spriječim u njihovom naumu. Kada je sudac napokon izgovorio svoj monolog, osjećao sam olakšanje… nisam želio živjeti.
Natrag u svojoj ćeliji sjeo sam na hladan kamen sa svijećom, perom i listom papira odlučivši zapisati svoje posljednje misli, u tišini…
Zora je svanula, smrt je pokucala na vrata koja su se s treskom otvorila. Došao je moj čas, moj život će se ugasiti. Vješala su čekala, nisam se bojao. Sa smiješkom na licu koraknuo sam naprijed u svoju propast i odriješenje.
Čekaj me moja jedina, jer u smrti ćemo ponovno biti zajedno...




Post je objavljen 23.04.2007. u 17:58 sati.