Još prije koju godinu, jedna moja prijateljica, nazovimo je Tea, je rekla jednu značajnu rečenicu koja je tek od sinoć poprimila pravi značaj. Prenosim je po sjećanju
Zanimljivo kako se stalno na televiziji javlja jedna grupa ljudi koja se krevelji, interno sprda i misle da bi to nama gledateljima trebalo biti zanimljivo...
Ona je to rekla misleći na dodjelu nagrada hrvatskog glumišta (kako to gordo zvuči), ali je mudrost svakako primjenjiva i na sinoćnju dodjelu glazbene nagrade Porin.
Pa šta gledaš to smeće, upitat će se mnogi čitatelj ovo bloga i to je sasvim dobro pitanje. Pa eto, raznorazni hrvatski trash koji se nudi na televiziji zna biti čak i zabavan, ako ide u pozadini dok nešto radiš. Međutim, ovo nije bila pizdarija tipa "ajme, šta je ovo" pa prebaciš program... ovo nije bila ni pizdarija tipa "jao, sram me umjesto njih" pa gledaš u pod da bi lakše podnio količinu glupila koja zrači iz televizora... Ne, ovo je prevazišlo uobičajene okvire trasha u Hrvata, napravilo puni krug i vratilo se kao pizdarija koja te čini ljutim iz razloga što makar indirektno, kroz nekakvu pretplatu ili porez financiraš takve "događaje", da ne kažem ivente.
Nešto što je zamišljeno kao pandan glamuroznih dodjela nagrada tipa Grammy ili Oscar je potpuno očekivano u hrvatskoj verziji ispalo kao provincijalna sindikalna zabava. U rangu takvih fešta, ova je stvarno glamurozna i ne bi u tome bilo ništa loše da to ne prenosi javna televizija koju svi plaćamo (privilegija koju ostale sindikalne veselice nemaju) i to u udarnom, elitnom i skupom terminu. S pravom bi se Udruženje vodoinstalatera, Ceh ugostitelja ili Asocijacija tajnica mogle zapitati zašto se njihove strukovne fešte ne prenose na HTV1, siguran sam da su njihove dodjele jubilarnih nagrada barem jednako tako zanimljive, a nama bi isto tako dobro došla promjena stalno jednih te istih faca na malom ekranu.
O samim ponorima dobrog ukusa koje ova manifestacija dosegne iz godine u godinu bi se moglo pisati danima, ali dajmo samo neke izvatke. Naša glazbena scena je u stvari toliko jadna da nagrade godinama dijele među sobom desetak istih ljudi, pa je shodno tome najviše Porina opet odnio (sad zadržite dah, otvara se koverta...) Gibonni!!!!!!!!!! a ostatak je podijeljen ostalim dugogodišnjim davežima tipa Oliver, Massimo i tek ponekom "novom imenu". Ove godine je velika fora bila u tome da nije bilo profesionalnih voditelja, nego su nas svojim debilnim prenemaganjima uveseljavale Vuice i Ivanka Mazurkijević (a što je njoj to trebalo, izgledala mi je normalna žena...). Produkcija je bila očajna, preduga preseravanja na sceni tek ponekad prekidana glazbom. "Prizenteri" nagrada već tradicionalno su izvodili nešto što valjda samo oni i mama smatraju duhovitim, a pokušaji stvaranja napetosti prije neminovnog čitanja Gibonnijevog imena s papira su bili posebno otužni.
Krunsko sranje, naravno, dolazi na kraju jer svaka takva manifestacija obavezno mora završiti masovkom na sceni gdje svi zajedno urliču i slave sami sebe. Ove godine su se čak i nadmašili, jer je ta masovka kulminirala vlakićem kakvim možete vidjeti još samo na vjenčanjima u dalmatinskoj Zagori kad vas rodbina povuče u kolo na zvukove evergrina svadbene muzike.
Jedini dašak nekakve dostojanstvenosti i glamura ponudio je gospar Đelo Jusić svojim primanjem nagrade za životno djelo, ali nažalost u okruženju koje može samo nagrditi njegov ugled. Zar je tako teško uzeti Grammy i kopirati uspješan recept? Pa makar i loše kopirati. To bi svakako bio napredak u odnosu na ovo, a vjerojatno bi i manje koštalo. A ako je ikako moguće, bilo bi lijepo da nas dogodine poštedite ove skupe, nepotrebne i sramotne priredbe. Hvala na razumijevanju.