Osim diktature isprazne zabave, čovjek se više ne može osloboditi ni mladosti. To dvoje nekako ide zajedno. Mama mi je uvijek govorila kako se mi mladi ne znamo zabavljati, a ja sam, mlad i zelen, ljutito puhao. Naravno, mame su uvijek u pravu. I sada, kad sam se poveselio kako ću se napokon moći zabaviti ugodnim i mirnim opuštanjima četrdesetgodišnjaka, ne mogu se osloboditi mladosti koja me prati u stopu kao dosadna uš!
Ja doista iskreno ne vjerujem u ideal „mladosti“. Nikad se ne bih vratio u mlade dane zbunjenosti, adolescentskih vrućica, beznadnih zaljubljivanja, besparice, sjedenja u idiotskim školama i jeftine romantike. Ali nešto se promijenilo, mladost ne želi ostati tamo gdje joj je mjesto. Kud god se okreneš svi se furaju na mladost. Proćelavi trbušasti vršnjaci se furaju na mladiće. Ženske od 40+ se furaju na modele. Ljudi poslije posla ne idu doma nego idu van. Svi su jako puni energije i nitko nije umoran. Muškarci kupuju kozmetiku, a žene odlaze u teretane. Sve što sam čitao da je pošast bolesnog američkog društva došlo je preko noći k nama i više se ne možeš osloboditi nasilnog mladenaštva!
Poremetili su se i odnosi. Svi su pod prisilom. Mladi su bahati po prirodi stvari, jer je normalno da je mladost bahata. No, njihova bahatost se bez puno priče proširila i prema starijima. A čuj, 'oćeš biti mladić, onda trpi!
Danas je vrlo nepristojno, i u društvu će vas poprijeko pogledati kao natražnjaka ako mlađu osobu upozorite na neiskustvo i bedastoću. Nema toga više! Sad stariji oponašaju mlade, preuzimaju njihovu šatru, modu, muziku, moraš biti „in“, moraš biti u formi, moraš znat njihove „spike“. Znam ne jednog kretena koji to radi. Neki tateki od skoro pedeset, očevi odrasle deriščadi, idu po klubovima, slušaju hiphop, flertaju s mladim komadima, u sve upućeni i „sve znaju“. Je, aha. Ne zna ni kako se zove kad navečer legne a rame žiga, srce trokira, a on sav ufuran u praćenje trendova koji mu znače koliko i opatici seksi rublje.
Ne pristajem na taj teror. Križaljka, šetnja, lagana večerica sa ženom, fino vince, ugodno i tiho društvo, od svega toga mi se dizala kosa na glavi kad sam bio mladić. Što je normalno. E, sad mi se to sviđa! Što je također normalno! Napokon sam dočekao mirniji ritam.
I onda me zadesi svijet koji me želi uvjeriti kako nije normalno imati normalne godine koje ti slijede... jer, kao, nisi živ ako usporiš.
Post je objavljen 23.04.2007. u 10:13 sati.