CARUM RARUM
…no sve bi bilo lijepo kada bih ipak mogla otkriti cijenu svega toga jer ako je ta rijetkost upravo onaj dio sna koji tražimo godinama, ne bi bilo teško izdvojiti ni najveće svote osjećaja, ljudskosti i duše. Ipak, problem je što se onaj tko jednom doživi veliku hipoteku i bankrot u srcu dosta teško prepušta novom riziku gubljena onoga što stvara i za čega se bori svakim danom. Spremna sam žrtvovati posljednje riječi koje u dubini čuvam za posebne prilike i spremna sam otvoriti ta mala vratašca kroz koja su jednom otvoreno ušli poslanici Zla i uništili sve dvorce do samog temelja. Dugo je trebalo da obnovim ove male krhotine i da se na porušenom tronu iznova počne odvijati život. Previše je vremena izgubljeno za obnavljanje tek dijela porušenog carstva duše. Nažalost ili na sreću, bedemi za obranu se još uvijek nisu stigli izgraditi, a ključ već stoji u vratašcima. Samo je pitanje obećanja… možeš li se zakleti da ćeš ući s pozitivizmom potpuno sam i da ćeš ih ponovo zaključati prije nego što za tobom dođu piromani i uništavači sreće? Moram ti naglasiti da ovoga puta neće biti dovoljno materijala za obnavljanje onoga što bi možda čak i ti mogao porušiti. I želim te zamoliti da mi ne otvaraš tolike poglede na nove snove kojih možda neće biti, da mi ne poklanjaš toliko nade u nešto što možda nikada neću osjetiti.. pustila sam te tamo gdje nisam smjela, a sve se dogodilo tako brzo, nenadano i nespretno. Oprosti, ali osjećaji mi nikada ne žele poslušati trunke savjesti i razuma i prebrzo se vežu za tvoj, u mojim očima, tek zamišljeni lik.
Ne znam jesam li spremna za igru zagrljaja jer bi već oni mogli okrenuti ključ do kojeg ne mogu doći….
TEMPUS OMNIA REVELAT
…No možda ga neće biti dovoljno.. Možda mi nikada neće otkriti ono što želim i upravo zbog toga svake se večeri s tim dječjim iskrenim trenucima sreće miješa strah od gubitka. Htjela bih biti sigurna u znak koji ti želim dati, ali neka neobična linija mi govori da ne trčim opet prebrzo jer vatra koja me može uništiti je bliže nego što zamišljam. Možda u podsvijesti želim tvoj znak, ali sve ono što stvaraš prepuno je simbola koje sigurno tumačim na pogrešan način. No, ja se bojim griješiti… kod mene ne vrijedi ono na greškama se uči, kod mene se na greškama samo gubi… Ljudima je tako teško opraštati…Najlakše je nestati i udaljiti se što dalje…
IMPERARE SIBI MAXIMUM IMPERIUM EST
…No što se događa kada to više nije moguće… Događa se upravo ta podjela koja je svakim danom sve veća…Ljudi prestaju biti ljudi, oni su samo titule kojima upravlja najviša titula, kojima što je najgore upravlja onaj tko ne zna upravljati ni svojim životom. No… što kada naš sređeni život uhvati ruka onoga tko zna što želi? Teško je opstajati u vječnom iščekivanju kada se gubi poimanje dobroga. Za sve je kriv strah…predugo je tu, nikako da pronađe izlaz iz klonulog tijela….
CORRUPTIO OPTIMI CUIUSQUE PESSIMA
…upravo je to izvor straha…. Nijedna tuga ne boli kao ona uzrokovana razočaranošću slikom čovjeka koji prestaje imati ljudskost. Nijedna depresija ne traje duže od one koja se pojavi kada shvatimo da gubimo najveći oslonac u životu i da je onaj dio snova koji nas je činio sretnima ostao zatrpan ispod zemlje prošlosti. Najgora je bol koja je uzrovana od onih koje najviše cijenimo i volimo….
Post je objavljen 21.04.2007. u 15:18 sati.