Kažu turistički stručnjaci da se sezona redovito ocijenjuje uspiješnom prema broju turista s Dalekog Istoka, točnije Japana. Pretpostavka takvim razmišljanjima bila bi matematička računica "udaljenost x broj posjeta x osobna potrošnja". Barem se tako laiku čini. Kad je Grad pun Japanaca već se pišu hvalospjevi sezoni, radnicima, hotelijerima... Nitko ne razmišlja o drugoj strani medalje.
Kad se prosječan stanovnik Grada namjeri posjetiti staru gradsku jezgru, koja ljeti vrvi događanjima, uvijek planira gdje, tj. na koja gradska vrata će ući. Ako je pritom stanovnik Hladnice, kvarta na tromeđi Montovjerne, Lapada i Gorice, očekuje se da do starog grada dođe autobusom, jer pronalazak slobodnog mjesta za parkiranje blizu centra grada u ljetnim mjesecima ima nepovoljan koeficijent.
Put autobusom, u ovom slučaju onim broja 4, dovozi stanovnika namjernika na plato Pila, tik do samih zidina. Već se pri iskrcaju može osijetiti sva vreva, strka i uzbuđenje. Približavanje vratima od Pila tjera ga na razmišljanje. Kako se probiti? Kako doći do Straduna, konačnog cilja njegove male avanture?
Hrabro skuplja ruke što bliže tijelu kako bi poput jegulje što uspješnije kliznuo kroz ulaz u grad. Prolaskom prvih vrata u daljini jednim okom već primjećuje topli kamen Straduna i njegova nada se uvelike rasplamsava. Međutim u presudnom trenutku upada u rulju japanskih turista, svi visine metar i čežnja, s karakterističnim kapicama i jednokratnim fotoaparatima tajvanske proizvodnje. Cijelo vrijeme mudokošakaju i picokojamaju, stvaraju takvu graju da bi im zavidila čak i djeca iz vrtića "Izviđač", neprikosnoveni rekorderi u tom umijeću.
Stanovnika namjernika ubija pogled na Stradun preko glava niskih japanaca, koji mu zabijaju laktove u rebra i kese svoje zube izlazeđeg sunca kao da govore:"Mi jako šao! Mi jako šao!" Japanska struja ga zahvaća i snagom tsunamija vuče za sobom. Već na izmaku snage, uvidjevši kako smrt dolazi brzo i efikasno, stanovnik namjernik prepušta se nesalomljivoj snazi japanskog stroja za mljevenje.
Nakon što mu je njegov kratki ali nadasve zanimljiv život u hipu protekao pred očima, u trenutku mu se učini da je u tunelu. Primjećuje zasljepljujuću svijetlost u daljini i osijeća kako se približava. I tad pada u potpuni trans.
Odjednom se našao na Stradunu. Licem naslonjenim na taj topli kamen, još osijeća kako mu japanski stroj poput krda pobješnjelih bivola prelazi preko leđa. Ali sad je na sigurnom. Ustaje, briše prašinu sa svojih junačkih ramena i hrabro zakroči Stradunom, misleći u sebi:"Jebo ih kamikaza..."
Keep on bloggin'!!!
Post je objavljen 20.04.2007. u 14:04 sati.