Zovem se S.P.Rodjena sam u Bosanskoj Krajini.Po zanimanju sam profesor.Radila sam 31 godinu kao prosvjetni radnik u prijedorskim skolama.Za vrijeme cetnickog okruzenja sam,takodjer,radila u Prijedoru u skoli.Rodjena sam,kako sam vec rekla,u Cazinu,i poticem iz veoma ugledne porodice koja je bila nadarena za nauku i umjetnost i tu sam primila kulturu i odgoj.Po nacionalnosti sam Bosnjakinja.
U Prijedoru je 30.IV 1992.godine doslo do tzv."MIRNOG PREUZIMANJA VLASTI".To se desilo preko noci.Kada je osvanula subota,svuda po gradu su bile srpske zastave.Bile su ogromne.Takve jos nikada nisam vidjela.Uzeli su banku,Dom zdravlja,MUP,bolnicu,fabrike...Ispred svakog objekta su postavili straze.Uz svaki objekt ih je bilo po 15 do 20 i svi su bili moje komsije Srbi.
Poslije toga,svaki dan su davali na radiju obavijest da se nikome nece nista dogoditi.Objavili su da se svi,koji su bili bilo gdje,moraju vratiti na svoj posao.To je bila tzv.radna obaveza.
Prvi dan,kada sam dosla na posao oko 8 sati,bila je prozivka,s tim,sto mi,Bosnjaci,vise nismo mogli da radimo.Mi smo imali jednu ucionicu u skoli i tu smo provodili cijelo radno vrijeme.Niko od nasih dotadasnjih kolega nije ulazio u nasu ucionicu.
Pocelo je prozivanje,maltretiranje,odvodjenje...Nismo se po gradu vise mogli slobodno kretati kao prije.Bilo je neko zatisje koje nas je psihicki unistavalo.
Onda je doslo do napada na Prijedor.Od strane nasih momaka pocelo je organizovanje straze po mjesnim zajednicama,Kozarcu,Hambarinama,Cericima,Carakovu,jer su to bila bosnjacka mjesta.Bili smo u totalnom okruzenju.Dva mjeseca ranije,u Prijedor je stiglo oko 150 tenkova.Bio je to Uzicki korpus JNA iz Srbije.Ja sam sa prozora gledala kada su ti tenkovi dolazili.Prosli su kroz grad i otisli prema aerodromu.
"MUSLIMANIMA ZABRANJEN ULAZ"
23.V 1992.godine je doslo do incidenta u Hambarinama,gdje su bili smjesteni tenkovi JNA iz Srbije.
Tada su oni napali Hambarine.Svi smo bili zaprepasteni.Cijeli dan i noc sam iz moga stana gledala kako gore bosnjacke kuce i stanovi.
Poslije toga je doslo do napada na Kozarac.Kozarac je bio mali gradic,12 kilometara istocno od Prijedora.Bio je naseljen pretezno bosnjackim stanovnistvom.Bilo je tu puno pametnih i obrazovanih ljudi.U gradicu je bilo puno prodavnica kao i fabrika.
Taj dan nikada necu zaboraviti.Vidjela sam kolone izbjeglica kako dolaze kamionima i autobusima pred sportsku dvoranu"MLADOST"u Prijedoru.To su bile uglavnom majke sa djecom i starci.
Muskaraca nije bilo,bar ja nisam vidjela niti jednog.Zatvorili su ih u tu dvoranu i samo su neki uspjeli da se izvuku i odu kod svojih prijatelja u Prijedor,da bi ih cetnici,nakon 48 sati,ponovo sve vratili.
Ja sam trazila svoje prijatelje koje nisam mogla naci.Jedna grupa Kozarcana je bila smjestena u dvoranu"Mladost",a kasnije su ih prebacili u logor TRNOPOLJE.Tada sam prvi put u Prijedoru cula za rijec logor.Tog dana su osnovani koncentracioni logori OMARSKA,TRNOPOLJE I KERATERM.Sve kuce Bosnjaka vojska iz Srbije i domaci Srbi su popalili,a sve muskarce koji su prezivjeli odveli su u logore.Srbi su govorili da to nisu logori,nego da su to,ustvari,nekakvi prihvatni centri...
Poslije toga,JNA i cetnici su poceli napadati na okolna sela.Doslo je do stravicne situacije i u Prijedoru.Mi smo bili opkoljeni.Iseljavani su pojedini dijelovi grada.Gradom su prolazile kolone izbjeglica.Stari grad,u kome su u vecini zivjeli Bosnjaci,poceo je da gori.Kuce Bosnjaka su bile zapaljene.
Ono sto je meni najteze padalo bilo je to sto smo mi Bosnjaci,kada smo izlazili na ulicu,po naredbi agresorske vojske,MORALI STAVLJATI BIJELU TRAKU NA RAME.NAREDILI SU NAM DA NA PROZORE
MORAMO STAVLJATI BIJELE ZASTORE,CARSAFE.Ja to sebi nisam mogla dozvoliti,niti sam to stavila.
Dozivljavala sam da na ulazu u prodavnicu,na vratima,vidim veliki plakat:"MUSLIMANIMA
ZABRANJEN ULAZ".To je bilo stravicno.Bili smo pod torturom,kao Jevreji u Drugom svjetskom ratu kada su nosili zute zvijezde,kao i mi nase bijele trake.Povrijedili su mi ono najosjetljivije,moju dusu.
Nakon desetak dana,ja sam u skoli trebala biti dezurna,ali posto su odredili mene i uciteljicu Senadu da dezuramo zajedno u nasoj ucionici,nisam se usudila da odem.Ostala sam kod kuce i zamolila jednog kolegu Srbina da me zamijeni,s tim da cu ja njemu to vratiti.Moj muz,inace gradjevinski inzinjer,radio je kao direktor jednog preduzeca i kada je pocela agresija njega su smijenili sa posla,tako da je on svo to vrijeme bio kod kuce...
Post je objavljen 20.04.2007. u 09:37 sati.