Pregled posta

Biti on the road 2.

Sva naša estrada on the road za Makarsku i svi Makarski blogeri o Porinu, a ja ću ko da nisam odavde. Cili dan mi se trese stan od vibracija sa stadiona a i sad buba sa Kačića. Hebo nas Porin sve skupa ! Čitat ću u Luce i Vice što je bilo na programu i ko je nastupa jer mi imena sa plakata baš ništa ne znače, nikad čula za te face. Bogami ni ostali koje sam pitala jutros na Rivi.
A ja triban zabilježit utiske sa puta dok ne zaboravim.

Polazak u 3 ujutro s Makarskog kolodvora. Kupi se ekipa sa rivijere, Tučepljani, Baškovođani, Breljani, nas 15-ak, u Splitu se priključuje ostatak koji je napunio 4 autobusa, dakle 200 ljudi po Hrs-u ( hrvatski standard) –mahom penzionera -prosjek 65 godina-koji jedini imaju vrimena i živaca slušati prezentacije po razrađenom klišeju-žvakanje u trajanju circa sat vrimena o zdravom spavanju na njihovim proizvodima po cijenama kao da su u njih utkane zlatne niti ili pokoji dijamant. U cijenu proizvoda su zapravo uračunati troškovi prezentacija uz besplatnu suhoparnu večeru ( još jedan dodatni razlog za penziće) i navodno besplatnih nagradnih putovanja zahvaljujući kojima prosječni Hrvati danas putuju evropskim autocestama.
Ne kužim računicu tih nekoliko firmi koje dilaju proizvode od čiste vune jer su nažalost rijetki oni koji si te proizvode mogu i priuštiti. Ali bez obzira na to skoro sve imaju registriranu
turističku djelatnost, poneke i vozne parkove i svoje hotele. Nezaboravno putovanje u San Marino ( tako je pisalo) je zapravo bilo stacioniranje u Riminiju uz obilaske San Marina,
Ravenne, -Italije u malom- u Viserbi i na povratku posjeta crkvi sv. Ante Padovanskog. Cijena 4 dnevnog aranžmana ( put busom, polupansion u hotelu sa 3 * ) 1.560,00 kn, tj. 860,00 kn uz poklon bon od 700,00 kn koji smo dobili za kupovinu sitnih proizvoda na prezentaciji ( gotovo svi u autobusu su imali vratne jastučiće, bubrežne pojaseve, kućne papuče… ja ulje od 110 trava). Rica i ja se mislili, pa mogli bi, snaći ćemo se nekako za lovu samo hoću li ja izdržati toliki put… pa nismo odavna po evropama… i odlučili se.
Dakle – organizator Somnus vita tours d.o.o. u kombinaciji s agencijom Polly iz Umaga. Prvi utisci O.K., bus O.K.- samo ne znam zašto nikad nije u funkciji WC u našim autobusima) , vodička Nataša-draga cura iz Rijeke, put ipak autoputom a ne starom magistralom, puš-piš pauze svakih nekoliko sati u trajanju od pola sata, taman da stigneš na red u WC ili naručiti kavu, jer nas je bilo 200 i bez ostalih putnika namjernika po usputnim postajama.

Na jednom od postaja sreli Pervana, Profesor se rado dao uslikati.
Na slovenskoj granici, koja je ustvari ulaz u Evropu, opet novina, svi iz busa sa pasošima vanka i u red na šalter. Jako stroga gospođa me skoro uhapsila jer sam slikala naš beskonačni red. Moraju oni vježbati strogoću. Ne znam kako se nisu dosjetili naplaćivati pečat veeelike im države kao što naplaćuje San Marino- uz poštansku marku koju ti zalijepe u pasoš i opale pečat triba platit 2,5 Eura, razglednice triba ubaciti kod njih jer nije sigurno da će ih talijanska pošta proslijedit. Kod nas u Hrvatskoj je za pušaće bilo O.K. ali čim smo ušli u Italiju nisi znao oš li piš ili puš, i naručit štogod pit i jest, uglavnom sve troje je bilo teško izvest jer je svuda zabranjeno pušenje. U Evropi su sva stajališta organizirana tako da kad jednom uđeš možeš izaći samo kroz kasu na drugom kraju prolazeći kroz labirint polica sa svim i svačim. Za to je zbog gužve potrebno taman pola sata koliko smo imali. Kako nemaju vanjske štekate većina nas je s nogu guštala kavu uz cigaretu, ili obrnuto.
Put sam relativno dobro podnila, fudrala se jastučićima pod leđa, sa strane i iza vrata.
U predvečerje stigosmo konačno do Riminija. Bila sam tu davno, čini mi se 70 godine, ali se iznenadih beskrajnom plažom i beskrajnim nizom hotela. Vodička nas je zaobilazno oko kule ( kao ne zna ona) upozorila da ne očekujemo extra kvalitetni smještaj jer Talijani ko talijani nemaju stroga pravila oko standarda i kategorizacije. I upozorila nas da ne pušimo u sobi da se ne bi aktiviro «tuš» na plafonu. Jadni penzići se zbunili, ne znaju oni za protupožarnu zaštitu , tj. automatske mehanizme koji se danas instaliraju po ekskluzivnim hotelima i «tuširanjem» reagiraju na dim. Mi u busu no.1, i grupa no.1 dobismo hotel Marconi, skromno zdanje od 3 kata, reko' di će nas 50 u ovako malu zgradu, mali vrtal isprid sa stolicama, odmah mi za oko zapeli patuljci i na stolovima vesele rasta pepeljare sa jointima u ustima.

Nazovi recepcija dekorirana sa apsolutnim vrhuncem od kiča, plastično cviće, šarena cvjetna tapiserija po foteljama, razne šterike i ukrasi iz 12 kuna -mladi napuvani dobro zaobljeni gazda za recepcijom - ne govori niti jedan jezik osim svoga. Hotel je čak imao mali lift. Mi dobili 1. kat. Soba čak četverokrevetna u 11 kvadrata, dupli krevet i sa strane 2 željezna na kat. Mali ormar sa strane, 2 kantunala, poviše njih 2 vanjske noćne lampe (te su najjeftinije), na ormaru mini TV, interni telefon koji ne radi i pretpostavljam radio koji također ne radi, mali uski stol sa 1 stolicom.

Na krevetima pokrivači, ispod pamučni lancuni s jednom dekicom, reko' smrznit ćemo se, 2 iskidane frotirske krpe od ručnika i još 2 velika iskidana platnena. Jedva prođosmo do kupatila. A ono u kvadrat i po sve stalo, vrata jedva otvaraš od lavandina nasuprot, na lijevo wc školjka i bide, na zidu visi tuš ručka, na podu sifon. Još pametnije rješenje sam vidila samo u Bosni, wc čučavac i iznad njega tuš baterija, da nije genijalno. Jedva sam čekala istuširati se ali sam u startu odustala pri pomisli da onako umorna kupim vodu po kupatilu. Soba čak ima i balkon, ravno kvadrat, jedva stane stolica.
Mašala Marconi sa čak 3 zvjezdice !
Kad lupa neko na vrata.
Naša Tučepka Dušanka Čović sva zajapurena, ne može govorit od bijesa : Ja u onome bogami neću spavat ! Njih dvi dobile 2 krevetnu sobu sa punih 5 kvadrata. Dva rastavljena željezna kreveta, moš proć između samo bočno. U uskom hodniku ormar koji moš otvoriti samo ako staneš između pa se mičeš otvarajući krila da bi nešto stavio unutra. Naša je prema njihovoj bila luksuzni apartman.

Dušankina luksuzna soba za dvoje
Amo doli…. sa arogantnim gazdom se nemoš sporazumit i pomogne nam – ko će neko naš čova iz Makedonije koji se tu našao na usputnom privremenom radu, tj. u posjeti prijateljici Bugarki koja radi ko konobarica. Zna mali talijanski, kaže zovite me Serđo. I obećali Dušanki bolju sobu sutra, obećanje ispunili.
Malo se umili i odmah na večeru- stroge upute da ne kasnimo. Sutradan smo saznali zašto,
hranu su odnekud dovozili sa kombijem, pa da se ne ohladi. Predjelo - manistra sa nekim nedefiniranim točem iz kesice- osjetio se konzervans, glavno jelo-2 kom najtanjih bečkih šnicela koje sam u životu vidila, ravno 6 komadića pomfrija i zdjelica zelene salate taman za zub meni i Vesni, muški su je se galantno odrekli u našu korist.

Na stolu sa strane male i velike pive, sokovi, mineralna i vino iz automata. Cijene na papiriću, od 2 Eura pa naviše. Poslije večere ih je pola otišlo na večeru po obližnjim restoranima, moj i ja do prvog dućana po mineralnu i nešto za ugasit eventualnu glad. Što se tiče spize tokom boravka , prvi i drugi dan je Serđo činio sve da nam ugodi, onda je otišao i uz zatvorsku hranu morali smo podnositi glasno gunđanje 2 Bugarke kojima je sve teško padalo-svaki dan su ko munjene pri postavljanju stolova zaboravljale broj gostiju, biće su se nadale da se kogod izgubio.

Zlata mi je svaki dan stavljala cvjetne aranžmane a'la Marconi na stol uz : Slikaj sve nezaboravne trenutke !
Drugi dan poslije doručka od najtanje fite najjeftinijeg sira i šunke, malog masla i marmeladice na tanjiru uz self service kave i mlijeka iz aparata ( samo 4 staklena vrča koja su stalno bila prazna ) shvatili smo da će nas spasit samo zajebancija. Smij je i zbližio nas 50 jer u tako malom restoranu se čula svaka riječ, ma i najtiši pogled priko oka. Dakle menu za sva 3 dana: doručak isti ( drugi dan su obogatili doručak sa zdjelicom kornflejksa po želji, a zadnji dan im je u po doručka nestalo kruha ) za večeru- 2. dan- predjelo falša juva , glavno 2 kom. pečene piletine- Dušanki se posrećio vrat) sa 5 komadića hladnog pečenog krumpira, 3. dan – manistra usuvo i 2 kom. tankih fitica prepečene šunke koja im je ostala od doručka uz previše razvodnjeni krumpir pire iz kesice.

Patuljci znaju da su kampersice No.1 za on the road

Draga bakica Marija Cvitković bi prva izlijetala zapalit. Lani nije mogla na Azurnu obalu ali se sprema uskoro prije nego napuni 80.
Ja ponila čak i svečanu obleku, reko - možda bude plesa posli večere. Zajednički zaključak je bio, ništa od plesa, tj. koliko muzike toliko i plesa. Unaprid se svi pomirili s činjenicom da nismo puno platili, da tribamo biti sritni što nam je netko iz čista mira poklonio 700,00 kn i mi za 860 došli čak do Italije. Zašto ovo pišem ?
Zato što je to bila najčešća tema naše diskusije, zato što smo svi iz područja gdje se živi uglavnom od turizma i zato što će to nažalost ostati u najjačem sjećanju većini. ( Nije da je narod željan spize ali poneki su bili gladni i nisu računali na trošak dodatne prehrane. A glad se pamti više od svjetskih čuda koja smo vidjeli. ) Htjela sam se malo zezati sa glasnim «biranjem» menija iz jelovnika, ali za tako nešto ima bit nisu čuli. Važno da se oni zovu hotel.
Tek sada sam shvatila talijanske mailove- tj. upite za rezervaciju : Dajete li u svom hotelu ( jer u njih su sve malo veće kuće hoteli) posteljinu i ručnike, ima li vaš hotel grijanje, hlađenje, toplu vodu, je li kuhinja opremljena…u Italiji se to sve vjerojatno dodatno plaća naročito ako je usred sezone cijena ležaja u privatnom smještaju u kategoriji sa 3* kao kod nas, 15 E po osobi. Ustvari tako jeftinog smještaja u Italiji sigurno niti nema osim možda u kampovima ili hostelima sa 10 ležajeva u sobi. I onda kada je apsolutno sve što turist može poželjeti ( i fen i pegla i perilica i sušilica rublja) uključeno u cijenu, Talijani nalaze za shodno cjenjkati se.
Rica i ja živimo isključivo od prihoda od turizma tj. privatnog iznajmljivanja (kao i većina ljudi u našoj grupi). Nemamo puno kapaciteta - 3 sobe i 1 studio-apartman u kući koju je on naslijedio od roditelja i stan od 90 kvadrata u kojem živimo i koji ljeti izdajemo kao 4 krevetni apartman. Zarađujemo taman da možemo vrlo skromno živjeti a naš «izvor» prihoda stalno unapređujemo uz pomoć turističkih kredita. I stalno mislimo da ono što imamo nije dovoljno kvalitetno.
Nismo ništa manje kritični i prema nedostatcima našeg grada i države. Izdajemo legalno i tu nema nepoštenih radnji zbog ovjerenih cijena koje na neki način određuje Turistička zajednica Makarske. Sami nalazimo goste putem Interneta preko Makarske službene stranice i jedva, bez obzira na dobar položaj – 1. red do mora, uspijevamo izdati 2 i po do 3 mjeseca. Cijena 2 krevetne sobe sa velikim balkonom, kupatilom, klimom, upotrebom kuhinje, parkingom i boravišnom taksom je 30 Eura na dan. Slučajno sam i 24 godine radnog staža stekla u Ugostiteljstvu i turizmu radeći skoro sve poslove iz djelatnosti ( 20 god. kao domaćica hotela sa cca. 700 ležajeva) i znam mnogo o ugostiteljstvu i turizmu.
Cijena ležaja u hotelu Marconi je sada 20 Eura po osobi, u sezoni 35 E, dakle u sezoni ˝ soba košta 70 eura na dan. Polupansion sad košta 35 E po osobi. I bez obzira što ne mogu shvatiti da netko ima muda nahraniti 50 ljudi sa normativom za 15 ljudi ili smjestiti 2 ležaja u 5 kvadrata, pitam se kako je taj hotel dobio 3 zvjezdice i to u mjestu koje živi od turizma, koje ima pješčanu plažu koja je duga 9 kilometara i široka cca. 100 metara, u mjestu koje ima 1.500 malih privatnih hotela i gdje je sve organizirano i podređeno turizmu tj. izvoru prihoda cijele regije. Automatski se pitam ko vodi našu državu, regiju i grad tako da pljuje sam sebi u lice podcjenjujući ljepotu, čistoću i kvalitetu koju Italija nije nikad imala niti je ikad može i na umjetni način uz sva čuda i pare koje turizmom zarađuje, dostići. Jer Mare Adriatico i Jadransko more kao da nisu isto more. Jer naše more i obala su sjajni i mirisni biser a njihova prazna, osušena, smrdljiva školjka.

U Riminiju se 4 reda do plaže nalaze samo hoteli, u 2. i 3. redu do mora u čvrstim objektima restorani, kafići i dućani tipa naših baraka s jeftinom robom masovne potrošnje, u 1. redu cesta, zatim numerirane parcele s raznim improvizacijama od plažnih objekata sa kabinama, ležaljkama, suncobranima, kafićima, bezbrojnim plažnim čudesima – pretpostavljam da svaki hotel koncesijski zakupljuje dio plaže samo za svoje goste. Parcele su podijeljene betonskim stazama, a do mora se treba dobro pješačiti. U ovo doba je više od pola hotela zatvoreno i ubrzano se kao i kod nas gradi. U svoj toj sterilnoj, uređenoj i nepreglednoj bezbojnoj slici nedostaje plavetnilo mora, otoci na horizontu i zelenilo, ma barem 3 reda borovine ili palmi. Turistički dio Riminija koji je rezerviran za i usmjeren na masovni turizam nema povijesnih atrakcija niti ljudi tu žive, tu se dolazi šljakati i izvući što se više može iz džepova turista. Samim tim nema ni dušu, šljakeri su već sada umorni i mrzovoljni. Jedino što mi se svidjelo su suvremena arhitektonska rješenja. Rimini je meka za arhitekte. Kad već ne postoji nekakav građevinski stil koji bi trebalo poštovati kao povijesnu tradiciju, jedini način za privući pažnju je izgled i opremljenost hotela. Tako da ta nova moderna i stilski inspirirana uglavnom nazivom, hotela - npr. Flamenco, Mexico, New Orleans, Monaco, Paradiso…, zapravo daju jedinu draž mjestu.

Već sada ima kupača na plažama ( 19 stupnjeva Cel.), mogu misliti kako je za vrijeme sezone kada srednji građanski sloj koji si to najjeftiije masovno turističko odredište može priuštiti, navali. U poređenju sa njima ono što mi nudimo je zapravo elitni turizam koji si samo rijetki u Evropi mogu priuštit. A što mi sistemski radimo ? Umjesto da podignemo cijene jer to naše more i obala zaslužuju isto koliko i kvalitetna hotelska i privatna ponuda, mi spuštamo cijene da bi se približili masovnom turizmu po uzoru na njih – bitan je broj gostiju a ne zarada. Umjesto da spriječimo masovnu apartmansku izgradnju koja će uništiti obalu i još uvijek očuvanu prirodnu ljepotu i čistoću, uzore tražimo po uništenim obalama drugih mora koja su prisiljena zbog konkurencije sve više spuštati cijene, a time i uslugu. Umjesto da turizmu pristupi organizirano i studiozno : zajednički nastup na tržištu uz organiziranu prodaju kapaciteta, stimuliranje i educiranje stanovništva, čvrsti i precizni zakoni i normativi, država gleda samo kako će uz što manje posla utržiti porez i što brže i povoljnije prodati ono što nam je Bogom dano i u bivšem sistemu, u paketu sa kompletnom infrastrukturom, izgrađeno. Većina hotela koji su u socijalizmu izgrađeni radničkim zalaganjem, samodoprinosima ili na uštrb radničkih plaća je prodana za smiješne pare novim bogatašima i strancima sa kapitalom neprovjerenog porijekla. Država čak nije u stanju zakonski uvesti red u privatno poslovanje tako da oni što masovno grade i rade na crno dodatno spuštaju dogovorene cijene. Mi nemamo stokilometarske plaže koje mogu podnijeti masovni turizam, već sada nedostatak plažnog prostora spušta kvalitetu a time i cijene naših ljetovališta. O gužvi, buci i zagađenosti da ne govorimo.
Nema smisla cijeli post posvetiti turizmu, o tome se mogu napisati disertacije. Znam samo da mi je palo na pamet da bi sve političare i one iz sabora i ministarstva za turizam trebalo besplatno uputit u Rimini, i umjesto u luksuzne hotele na koje su navikli, smjestit ih u hotel Marconi 3 dana da shvate kakvu organiziranu štetu čine našoj obali i turizmu dozvoljavajući da i mi idemo tim pravcem.
Nedostatak vizije održivog razvoja im je, uz življenje na nekoj drugoj planeti zahvaljujući svojim plaćama i privilegijama, najveći grijeh.
U maloj državi San Marino se to može teško desiti jer svakih 5 godina biraju predsjedničko vijeće koje dva puta godišnje bira dva regenta. San Marino je zaista ko zemlja iz bajke

U društvu Tinmena dok sam čekala grupu.
Od povijesnih znamenitosti nisam puno vidjela jer nisam više sposobna za kilometarska pješačenja i razgledavanja po suncu. Usput sam uštedila 80 Eura koje su ostali platili za vodiče i ulaznice. Oko toga je isto bilo velikih rasprava jer se ulaznica platila samo na jednom mjestu a razgledavanje su vodili naši vodiči. Tako da su zaključili da smo tom fakultativnom nadoknadom ustvari podmirili sve troškove organizatora. San Marinom su prošetali prvi dan prijepodne, ( ja sam se muvala na 1. platou jer se nisam mogla penjati tim prekrasnim starim gradićem koji je građen spiralno prema vrhu planine). U prvom dućanu sam za 100 E kupila dvije kožne borše koje bi kod nas koštale 500 E. Ako slučajno navratite u San Marino ne propuštajte priliku i računajte da imaju savršenu ponudu kože po najnižim cijenama u Evropi, dijelom i zato što nemaju porez a cjenkanje je obavezni dio trgovine. Na povratku svi u ušminkani šoping centar sa prestižnim buticima koji radi i nedjeljom, i u kojemu skoro nitko nije ništa kupio jer je bilo skupo. Ja sam bila spremna kao i uvijek u Italiji platiti dobre sandale ili papuče, ali trenutna moda je katastrofa, kad će više kič izići iz mode.

Treći dan : prijepodne posjeta -Italiji u minijaturi-, htjedoh platiti ulaznicu ( 7 E za grupne posjete) ali mi je Nataša dala gratis kartu. Većina naših su rekli da bi samo to bilo dovoljno od svog razgledavanja, sve što vridi u Italiji i Evropi lipo se moglo sagledati u omjeru 1: 25 a Venecija kroz vožnju brodom u omjeru 1: 5.

Mala Venecija je bila doživljaj jer je vožnja kanalima popračena životnim zvucima i glasovima sa renesansnom muzikom u pozadini.
Nije naš svit baš od konzumiranja kulture, kažu da im je povijest počela na uši izlaziti – takav stav imaju i prema našoj kulturnoj baštini. Doduše bilo je komentara- eeee, kad bi mi znali i mogli ovako čuvati starine i povijest, imali bi i mi što pokazivat. Imali bi i mi iz Makarske što pokazat, al nažalost do sad još nikome nije u Turističkoj zajednici palo na pamet organizirat razgledavanje grada.
A i bolje da nije, da se ne bi crvenili pred turistima.

Ovako izgleda prilaz Palači Ivanišević u Makarskoj. Sliku Palače i dvora ne mogu od sramote priložiti.

Lakše je tako jer za to bi prvo trebalo renovirat staru gradsku jezgru, propisati zakone o očuvanju autentičnog izgleda i to nadzirati, a to je već previše posla za našu vlast.

U Ravennu nisam ni išla jer je razgledavanje naporno, već sam se poslije grupnog ručka u jednom self servisu, sa drugom grupom, vratila u Malu Italiju. Cijelo popodne sam se vozala u besplatnim vozovima, autićima, brodićima, kanuima…

Pogled iz vlaka koji vozi iznad parka i kojim sam se provozala 4 puta.
Mala Italija je i mali Diznilend sa igralištima, toboganima, dinosaurusima....mali vlakić vozi kroz priču o Pinokiu , likovi su napravljeni u prirodnoj veličini uz zvučnu podlogu, tj. raj za djecu i nas preko 50 koji volimo gledati stvari iz drugih perspektiva, npr. iz zraka, iz vode i dječjih vlakića….poslije sam čula da ih puno nije probalo niti jednu vožnju.
Uz Italiju u malom ima i park -Evropa u malom-. Od naših znamenitosti izgrađen je samo Počitelj i Mostarski most. Začudilo me da nema Dubrovnika.
Ukratko, -Italiju u minijaturi- preporučujem kao -must see- ako ste u blizini. Impresionirao me i dječji Muzej znanosti gdje su interaktivno instalirani svi poznati zakoni fizike, tj. izumi koji rade na principu tih zakona, vrlo poučno za djecu a i za odrasle.
Na povratku smo razgledali i centar Riminija i njihove znamenitosti, tj. ja polako solo po dućanima, ista stvar-skupi butici kao u svakom strogom gradskom centru i ništa po mom guštu, same kičaste krpice kao i u nas, sačekala našu grupu iz Ravene i vratila se sa njima.
Poslije večere su vodiči predložili odlazak na ples u obližnji plesnjak sa živom muzikom.
Moj je zaspao čim smo ušli u sobu a ja odlučila ipak ići. Pet minuta hoda se pretvorilo u 45 min. i jedva sam uz povremena odmaranja, stigla zadnja sa Jokom iz Tučepa. Kako su već svi ušli, nas dvoje vadimo na ulazu, tj. blagajni, pare, vodiči rekli da je ulaz sa konzumacijom 10 Eura, kad ono 6 E. Pritrčali oni odmah nama da su već kupili karte i traže 10 E po osobi. Joko zapeo, neee, ne ja ću platit kolko piše… i na kraju, nema se smisla pred Talijanima kompromitirat, platismo našima 10 E, po 4 E za uslugu što su nas ko ovce doveli do sale. (Taj detalj spominjem jer je bio presudan u grupnoj odluci da ne skupimo bakšiš za Natašu i šofera.)
A plesna sala je barem meni koja sam luda za plesom bila ludilo. Nitko nije očekivao u nedjeljno veće punu salu Talijana koji su u parovima sa vješto uvježbanim koracima lebdjeli podijem od petstotinjak kvadrata. Odličan živi bend je svirao evergreen plesnu muziku za publiku mahom preko pedeset. Svi uspravnih leđa s prepoznatljivim pokretima glave, naglim trzajima tijela i zaokretima, uvježbana koraka… tango, valcer, ča-ča-ča, foxtrot, rumba, samba….shvatih da se radi gradskoj kulturi i navikama koje kod nas izumiru, tj.o plesnoj školi i to naprednim polaznicima. Outfit primjeren, bilo je tu baba u večernjim toaletama… stvarno sam bila impresionirana hrabrošću i otkačenošću pojedinih.

Nu me !
Kad su zasvirali disco fox složilo se njih dvjestotinjak na podij i udri svi ko jedan u korak.. ja taj korak zovem, ne znam zašto- slide step…, ali nisam mogla ne priključiti se jer je koreografija vrlo slična našoj Maltovskoj s kojom smo često završavali performanse, uglavnom uz -Release the pressure- od James Brown-a. Skočilo odmah i par naših baba i svojim bacakanjem izneredilo plesačima koncepciju – počeli vikat na nas i tjerat nas sa podija.. jebate ludih staraca… i odmakli se mi sa strane da izbjegnemo međunarodni incident.

Luda, zločesta baba, a Dušanka uz nju za dišpet !
Ja nastavila fotkati kad jedan babac (ova sa fotke) u prozirnoj bluzi skoči, izbeči oči i dere li se na me… ja njome na engleskotalijanski, mi smo happy turisti, mi prijatelji iz susjedne zemlje... mi voliti plesati ko i vi....ovo biti slobodna zemlja… a i ulaz smo platili čak 10 eura….pa…. pleše se uz osmijeh a ne s izobličenom facom…činim ja pantomimu… smile, babo… a ona napusti podij i nastavi galamiti po ciloj sali… drugi su mi se očima i ramenima izvinjavali… i činili mot - luda baba. Oko ponoći se naglo ispraznila sala pa krenusmo i mi žudeći poslije tolikih napora za krevetima u Marconiju.
Četvrti dan u povratku skrenusmo u Padovu posjetiti crkvu sv. Ante Padovanskog, zamolila sam ga za zdravje i umisto priključivanja zadnjim očajnim pokušajima ostalih da nešto kupe, otišla u park, legla u lad na travicu i sat vrimena odmarala. Bilo je super cool uživati u pogledu na krošnju i padovansko nebo uz muziku užurbanog velegrada i miris trave. Moj je negdje otišao na kavu.


Nađosmo se u 2 i konačno krenusmo za domovinu. Na zadnjoj talijanskoj postaji ja opet opružila leđa u parkiću

uživajući u zadnjem pogledu na talijansko nebo dok su ostali iz grupe kupovali gluposti kao da je grijeh ne potrošiti teško ušteđene ili posuđene eure. Pa se zadovoljni praznih džepa uskokodakali do granice.
Kad ugledaše more čak ih nekoliko uglas rekoše : Ma vidi što je more, tribalo bi već ovdje naplaćivati i sam pogled !
Poslije prve pauze u Rijeci svi živnuli, ženske uvatio prdec i poludile, valjale se od smija i
kad je Nataša pustila Pejakovića, Zečića, Cocu… sve skočile na umorne hrvatske noge na hrvatskoj zemljici. Pa da nije istina da je najlipše biti svoj na svome.

Zlata Milina je cilim putem bila đavja !

Zahvaljujem firmi Somnus vita tours na inspirativnom putovanju, ispričavam se vodički Nataši (koja je svoj posao odlično odradila ) što nezadovoljni putnici ( mada nas je stalno hvalila da smo najbolja i najveselija grupa) nisu htjeli priložiti niti kune za nju i za šofera zbog čega mi je bilo neugodno, al eto, nisu ni Hrvati više što su bili. Ne daju se više varati pa radilo se to i o par eura. Kupila sam joj u svoje ime bonbonjeru Merci i zahvalila.

Što se mene tiče najbolje na putu je bila biografija Tom Waits-a koju sam on the road uspjela pročitati i dala bih zadnjih 10 eura da sam mogla slušati Ol'55 umisto Neka, neka, nek se znaaaa... i večeras je naša fešta…

Najnovija vijest-jučer stiglo pismo od Global toursa- dobila sam još jedno putovanje. Mogu birati između Azurne obale i Beča s Bratislavom. Ovaj put ćemo malo bolje razmislit..


Post je objavljen 19.04.2007. u 22:22 sati.