Pregled posta

Ljubav je sigurno najveći izazov i stalna inspiracija svih umjetnika. Kao temeljni dio života, ona je sveprisutna esencija, ali podjednako teško iskaziva ljudskim načinima izražavanja. Svi je imaju, svi je poznaju ali je nitko ne uspjeva sveobuhvatno objasniti. Znanstvenici su je kroz stoljeća pokušavali definirati, pisci je riječima opisati, slikari je bojama izraziti, kipari su je veličali najrazličitijim oblicima... Njezina neiscrpna energija i snaga pokreću perpetuum mobile umjetnosti i znanja čovječanstva. Ljubav je dah života, izravni glas Stvoritelja te je kao takvu nije moguće u potpunosti spoznati. Kada bismo shvatili ljubav, shvatili bismo Boga i smisao postojanja, a tada više ne bismo bili ljudi. Ona je božanska.

Oduvijek sam maštala pisati o ljubavi. Kao lako zaljubljivom stvorenju, ona je predstavljala isključivo odnos muškarca i žene. Poput većine tinejdžerki, pokušavala sam pisati ljubavne romane te u mislima doživljavala zvjezdanu budućnost poput Danielle Steel. Kraljica ljubavnih romana sve više je postajala svjesna činjenice da niti jedan ljubavni roman nije dovršen, te da bi moja karijera već nakon dva do tri romana postala dosadnom i jednoličnom. Zadnje bi stranice obično završavale pred oltarom, a škola života ukazivala mi je na činjenicu da je brak tek početak. Mnogi moji prijatelji bili su djeca rastavljenih roditelja, čak su i moji roditelji prolazili krize u braku, a takve situacije su neprekidno ponavljale pitanje: što jest ljubav? S vremenom sam osvijestila i beskrajne druge oblike ljubavi: ljubav prema Bogu, ljubav prema rodbini, ljubav prema prijateljima, ljubav prema poslu, ljubav prema životinjama, ljubav prema domovini, ljubav prema životu... U svemu je bila prisutna, pokretala je mnogobrojne procese, ulijevala nadu, sigurnost i vjeru, vraćala optimizam, davala snagu, oplahivala naše živote poput mora čiji se valovi neprestano povlače, ali se još većom žestinom vraćaju na obalu. I sada želim pisati o ljubavi, ali ne više kroz prizmu zaljubljivog djevojčurka već zrele žene koja je smisao života pronašla u rečenici «volim i voljena sam». Ljubav prema muškarcu pri tome je samo dio mora do čije druge obale možda neću ni doći tijekom ovoga života.

Ovo poglavlje govori o najvećoj istini srca, konačnom odgovoru na sva naša pitanja, pa ipak vjerujem da će biti najkraće. Jer ni ja, kao niti bilo koji živući čovjek na Zemlji, nisam uspjela proniknuti u njezinu suštinu i osjetiti njezinu sveobuhvatnost. Tek sam naslutila dio njezinih istina, spoznala svoju malenkost, ali i shvatila da su moje emocije poput i svih ostalih, važan te neizostavan dio njezine ukupne veličine. Kao što govore i stihovi poznatog hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića:

«Taj sjaj u slapu da bi mogo sjati
i moja kaplja pomaže ga tkati.»


Osim što sam naučila da su mnogobrojni oblici ljubavi, naučila sam i da ne postoji biće koje ljubavi nema ili ljubav ne zaslužuje. Ljubav nije privilegija dana pojedincima – ona se ne osvaja, ne otima, ne zaslužuje, ne kupuje, ne poklanja, ne prodaje. Ona postoji i ona jest, neovisna o našim ljudskim željama. Ovdje je neovisno o tome vjerujemo li u nju, priznajemo li je, jesmo li je svjesni ili je pokušavamo pronaći misleći da smo je izgubili. Svi smo djeca ljubavi i ne mislim pri tom na ljubav roditelja, već ljubav svijeta odnosno Stvoritelja prema nama. Naše duše su suština ljubavi.

Nedavno mi je jedna draga osoba ispričala priču o duši koja me se vrlo dojmila te je smatram prikladnom ponoviti u ovom poglavlju. Jedna malena duša odlučila je iskusiti ljubav te je zamolila Boga da joj omogući da se rođenjem spusti na Zemlju kako bi naučila što je to ljubav. Kada je Bog pitao dušu zašto želi na svijet, ona je odgovorila:
- Želim spoznati što je to ljubav.
- Ali ti jesi ljubav – bio je Njegov odgovor
- Svejedno, ja želim ljubav spoznati
Bog je znao da će duša i dalje inzistirati na rođenju jer će samo tako postati sebe svjesna. I zato je nakon njezinog žestokog inzistiranja na rođenju pristao:
- Dobro, poslat ću te na Zemlju. Ali da bi spoznala što jest ljubav, morat ćeš na Zemlji naučiti što ljubav nije.
I tada je Bog tražio od drugih okupljenih duša da se jave najhrabrije koje bi na Zemlji naučile malenu dušu što ljubav nije. Te najhrabrije duše su oni koje doživljavamo kao mučitelje u životu. Ta poznata priča bila mi je bliska jer sam već davno spoznala da sreću ne mogu pronaći bez nesreće. Ako bismo stalno bili sretni, tada sreću ne bismo znali niti prepoznati niti cijeniti. Isto je sa ljubavlju – ako ne naučimo što ljubav nije, tada ljubav ne znamo proživjeti u svoj njezinoj ljepoti i veličini. Upravo kada mislimo da naša ljubav umire i nestaje, ona se potvrđuje i ponovno stvara. Ljubav jest poput Feniksa koji se uvijek iznova pretvara u pepeo te se iz njega ponovno rađa. Često zbog boli nismo u stanju vidjeti novo rođenje, ali kada se srce smiri pa ljubav kakvu poznajemo ponovno zakuca na naša vrata, nitko nije sretniji od nas. Zato je najveća bol ujedno i najveći blagoslov. Sretni ljudi teže spoznaju ljubav, često nisu svjesni njezine vrijednosti i ne uživaju punim srcem sve njezine darove.

Da se vratim na ljubav kakvu svakodnevno proživljavam. Ljubav ne vezuje i ne postavlja uvjete, ona nije ljubomorna niti sebična jer postoji zbog svakoga i svega. Ljubav daje slobodu i poštuje različitosti, omogućava rast i razvoj, a ne postavlja barijere. Ljubav nema rok trajanja niti je ograničena količinom. Nije moguće voljeti niti dovoljno niti previše. Ona seže u apsolutno svaki segment našeg postojanja, pa tako nije ograničena niti prostorom. Kao što sam već navela, ona nema materijalan oblik iako je broj aspekata ljubavi koje poznajemo beskrajan. Zato sa njome i ne možemo baratati, koristiti je za vlastite interese, odnosno ne možemo manipulirati ljubavlju. Pa čak i ako pomislimo da smo nekoga uspješno prevarili u ljubavi, pitanje je vremena kada ćemo shvatiti da smo u najvećoj mjeri prevarili sebe. Ljubav ne traži da se u njeno ime umire ili ubija, to su najveće od svih zabluda ljudskog srca i najveće greške čovječanstva. Ljubav je toliko čista i jednostavna da je ljudi zbog svoje osobine kompliciranja naprosto nisu u stanju spoznati. Ona postoji zbog sebe u drugima.

Zato znam da volim i znam da sam voljena. Zbog toga se iz dana u dan budim sa osmjehom na licu koji mi više nitko ne može oduzeti. Naučila sam govor ljubavi koji leži u svakome od nas – često čujem i osjećam druge duše, razgovaram sa njima srcem. Na isti način tražim i svoje odgovore, te puštam da dolaze do mene neovisno o tome kako se bolnim činili. Osluhnete li govor ljubavi, nikada više nećete biti usamljeni, razočarani ili nesretni. Sve što je potrebno jest da se napokon prepustite i prestanete kalkulirati.