A ipak, uvijek se iznova trebaš truditi.
koliko god da misliš da si već tu i tu, postigao to svoje nešto, stabilno.
Truditi a ne truditi..jer sve treba nekako teći...
jer ja mislim da su brige nekakva smetnja da zivis. a sto,ionako zivis.to ti je dovoljno.. sa svim sto zivot donosi i sa cime se moras boriti, a dok se zapravo u tom cijelom procesu boris samo sa sobom.
Brige stvaraju negativan osjecaj i strah..koji je skroz nepotreban za imati.
Čega ćeš se bojati.? I zašto... a i opet,svi se bojimo svega.
Samo se na nama strah drukčije manifestira jer smo kao ljudi drugačiji, različito ga izražavamo,tj skrivamo.
Automatski i ne rješavaš.čim skrivaš,od sebe.
Često mi to dođe u misli, kao nekakvo upozorenje.. 'Opet se bojiš bezveze. Čega se bojiš? '
A bojimo se svega i svačega blesavog... Počevši od recimo preći cestu, reći nekome bok, ili do toga da se na kraju bojimo izaći iz svoje sigurne čahure posla i veza, jer u ovom rutinskom svijetu sve savršenije tehnologije a sve 'ne-savršenijih duša' ..mi ćemo se moguće ako koraknemo iz čahure u stvarni svijet utopiti u beznađu.... -A gdje ću onda ako ne tu.dok zapravo ni neznaš di si.
a na kraju ono pitanje koje smo si svi polako prestali postavljati: A tko sam ja u svemu tome?
Sve teže nam je svima živjeti.
jer što mi koji ne spadamo u takav svijet..i nebi ga htjeli takvog? a ne možemo biti ni robovi mašina..ni robovi tehnologije,, jer ne želimo.
Što mi?
Mi i jesmo nigdje.
Naš svijet je kažu iluzija,ja živim u mašti.. a kako ću kad neznam drugačije.
Ali možda baš u svijetu zatupjele tehnologije kad svi postanu predani robovi, neki od nas uspiju pronaći svoje istomišljenike... kako teturaju okolo po 'nigdje' dok svi ostali rade u staklenim zgradama
Post je objavljen 18.04.2007. u 22:33 sati.