Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/boban11

Marketing

Šund 2 ( Titanik, Konji, Korov i Jesse James)

Usred sna pravednika probudila me zvonjava telefona. Još zatvorenih očiju posegnuo sam za slušalicom i primakao je uhu.
-«Halo!?»
-«Halo. Ovdje Gordon iz pogrebnog poduzeća «Vječni počinak», zovem vas s groblja-upravo vršimo iskopavanja.» Bio je to vrlo dubok muški glas. Nisam se mogao oteti dojmu da je na drugoj strani žice profesionalni radijski spiker.
-«Molim!?» upitao sam se dok sam otvarao oči i razabirao gdje sam i tko sam.
-«Da. Zovem radi onih kostiju za juhu.» rekao je taj nepoznati, ali vrlo markantni glas.
-«Molim???» nastavio sam identično svoj dotadašnji udio u konverzaciji.
-Pa zar niste vi zainteresirani za kupnju naših kostiju za juhu?» upitao me sasvim ljubazno i skoro sam pomislio da je stvar ozbiljna.
-«Nabijem te na kurac!» odbrusio sam poklopivši slušalicu.

Napravio sam si svoj omiljeni mliječno-alkoholni koktel, popio ga naiskap i nastavio spavati. Baš sam počinjao sanjati o dugonogoj plavuši jedrih sisa kako mi pere auto, sapuna ga i ispire, a pjena joj se cijedi po bedrima i dekolteu kad li telefon ponovo zazvoni.
-«Šta mi ovaj puta nudiš, možda Isusove kosti za juhu?» rekao sam uključujući lovca na broj, mislio sam, raspričat ću ga dok ne saznam tko je, a onda ću otići k njemu da mu se najebem majke. I plan se u tome trenutku činio sasvim dobar.
-«Hm…mislim da ste me zamijenili za nekog drugog» rekao je nježni ženski glas. To je bila Annie.
-«Izgleda da jesam, lutko, kako ti mogu pomoći?»
-«Pa, kako slučaj napreduje, ima li novih saznanja…to me zanima»
-«Ne mogu o detaljima, srce, ali da se nisam maknuo s mjesta…jesam»
-«Odlično! Imam i ja dobrih vijesti! Sinoć sam primila poziv od nekog tipa, predstavio se kao «Maxim Brežnjev» i rekao mi da mu je moja sestra rekla da mi se javi jer ona ne može. Morala je hitno otputovati brodom u Europu. To je valjda to. Kraj slučaja. Sve je naposljetku dobro ispalo» rekla je u svojoj naivnosti i ostala živa.
-«Dobro, mala, kako ti kažeš. Ali mi smo se već za lovu dogovorili, a dogovor se ne prekida. Ja ću svojih 6 dana još odraditi, a ti ćeš mi platiti. Je li u redu?» Inače bih joj uzeo lovu, zatvorio slučaj i otišao piti dok mi ne ostane ništa ili dok ne iskrsne novi slučaj, ali nešto je zaudaralo u toj priči, a to nisu bile moje gaće.
«U redu je, gospodine Coward, novac ćete dobiti, ali mislim da nije potrebno da dalje gubite vrijeme, stvar je razjašnjena.» branila se Annie.
-«Neka, lutko, vrijeme je moja najmanja briga. Ne vjerujem u njega. Javim se najvjerojatnije za koji dan sa svježim informacijama.»
-«Ako tako želite, gospodine Coward».
-«Zovi me Terrence, mala. Tako želim…»
-«U redu. Zbogom gospodine Terrence.»
-«Ajd…»

Nastavio sam spavati i oko 6 popodne Millie me probudila. Bio sam mrtav umoran od spavanja jer sam potegnuo dobrih 12-13 sati. Tri sam puta išao pišati, popio nekoliko mliječna koktela, preznojio jednu noćnu moru i sanjao da mi automobil blješti od čistoće. Sunce se zrcalilo na haubi i milovalo ga. Prekrasan san. Zbog toga sam se probudio skoro pa razdragan. Millie me probudila tako da me nekoliko puta snažno prodrmala, mislim, koliko već žena može snažno prodrmati, pa se vratila za svoj stol i počela raditi ono što radi i obično. Lakira nokte na rukama. Jednom me upitala za dopuštenje da sredi i one na nogama, ali sama pomisao na to mi je bila toliko degutantna da sam joj zaprijetio otkazom ako je uhvatim da nešto slično samo pokuša napraviti. Isuse jebeni Kriste, da samo jednom vidim stopala te žene, vjerojatno bi mi uništila libido za sva vremena. Iz tog sam joj razloga i zabranio nositi sandale i slične pizdarije u kojima bi joj se vidjeli prsti na nogama, ništa nije ružnije vidjeti na ženi nego stopala i ružne prste.

Razmišljajući o njenim stopalima zapitao sam se koji je kurac onim fetišistima i prvotna razdraganost je isparila poput nečega što brzo ispari, a da poredba stoji i da je zanimljiva, inteligentna ili duhovita. Bez jutarnje ili u ovom slučaju popodnevne higijene, krenuo sam van na ulicu kupiti novine. Bitno je što se događa u svijetu, a ono što se ne događa-to je još i bitnije. Uzmite sekundu i zapišite si to negdje.
Obukao sam bijelu zaflekanu potkošulju na zelene bokserice i navukao kućni ogrtač kojeg nisam svezao oko struka-nemam što skrivati. U cipele sam uklizao poput duha nekog mrtvog rumunjskog atletičara.

«Kud idete gospon Terrence» upitala me Millie molećljivo. Po svoj prilici, nestalo joj laka za nokte pa bi da joj ga kupim. «Idem u pičku materinu» odgovorio sam ne skidajući pogled s poda još uvijek razmišljajući o njenim stopalima.
U liftu je bila žena i malo dijete, oko 3-4 godine staro. Pretpostavljao sam, majka i sin. Pogladio sam maloga po kosi, kako to i rade dobri momci u lošim filmovima i vidio bljesak u majčinim očima. Ponos. Nakon što je maknula pogled s mene, obrisao sam ruku koju je zaprljala djetetova masna kosa od hlače i pogledao ga s gnušanjem. Ako se dijete ne pere, ne pere si niti majka. Krasna obitelj. Pit…i to je Amerika.
Nakon što sam izašao, malo sam zastao i po običaju protrljao oči. Jebeno sunce. Da ga barem nema. Prokleto sunce. Otišao sam do telefonske govornice i nazvao jednog od svojih doušnika da se raspitam o tom Maximu Brežnjevu te dogovorio susret s tim cinkerom u jednoj rupčagi nedaleko od svog ureda. Kupio sam novine na kiosku i odšetao 50ak metara do tog birca. Ljudima je bilo čudno vidjeti čovjeka koji se šeće gradom u razdrljenom kućnom ogrtaču. Nek se čude, ko ih jebe. Mislim da sam ionako pijan.

Čim me vidio da ulazim, barmen ja stavio mliječni koktel na šank i pozdravio me. Ja sam odzdravio i sjeo. Popušio sam jednu cigaretu i igrao se prstom s kockicama leda u svom piću. Sjetio sam se Titanika i one priče kako je Annie upravo na brodu koji plovi Atlantikom prema Europi. Sjetio sam i Eddieja. Eddie je bio bogati nasljednik jedne od najimućnijih njujorških obitelji i imao je poremećen smisao za humor i biznis. Sve nasljedstvo je uložio u prijevozničku kompaniju s brodovima i sam je smislio reklamni slogan «I mi Titanik za trku imamo». Tvrtka je, naravno, neslavno propala.
Stavio sam novine pod ruku i uputio se pravac zahoda da se dobro poserem-što sam i napravio. Kad sam se vraćao za šank, doušnik po imenu Mickey je već bio tamo. Imao je oči kao rupice na kurcu. Male i podmukle. Izgledao je onako kako izgledaju svi doušnici. Pandan iz životinjskog carstva im je štakor. Ispričao mi je sve što je znao o tom Maximu, a znao je, koliko se činilo, zaista mnogo.

Maxima je poznavao iz kockarnica. Bio je pasionirani ljubitelj pokera i gubitnik od rođenja. Uvijek je nekome dugovao lovu i strahovao za svoj mizerni i bezvrijedni život. Strahovao je, ponajviše, za svoje ekstremitete, jer je znao-kao što svi znaju, da niti smrt ne dolazi lako takvim šupcima kao što je on. Zelenašima je ipak najvažniji novac, sadizam dolazi do izražaja tek u drugom planu, kao šlag na torti cijele njihove proklete profesije. Nije mi bilo jasno zašto bi žena poput Annie prijateljevala s takvim ološem.
Mickey mi je ispripovijedao i jednu anegdotu u vezi Maxima. Nakon srednje škole se zaposlio kao instruktor jahanja. Tamo su dolazila i mnoga invalidna ili retardirana djeca na tzv. «terapijsko jahanje». Jednog iznimno vrućeg ljetnog dana pojavila se jedna retardirana djevojčica sa svojim roditeljima koji nisu željeli ništa drugo osim usrećiti svoju kćer. Pošto je ona bila slaboumna i šminka, časopisi, lutke i ostale pizdarije je nisu mogle razveseliti niti približno kao što bi razveselile normalnu djevojčicu njenih godina, mama i tata su zaključili da će ovo zasigurno uspjeti jer, bože moj, svi vole jebene konje. Djevojčice posebno. Prilično prostodušni i dobri ljudi, ali ne i skloni razumu, povjerenju u ljude i oprostu-pokazat će se kasnije. Maximov posao nije bio naročito težak ili kompliciran, dovoljno je bilo pomoći djetetu da se popne na konja (ili ponija) te da mu s vremena na vrijeme kaže pokoji savjet, više da bi opravdao masnu lovu koji su ljudi plaćali vlasniku tog humanog obrta, nego što su ti savjeti zaista bili potrebni. Ako je dijete bilo dovoljno prisebno da čvrsto drži uzde i dovoljno dobro odgojeno da ne udara životinju, sve je bilo u redu.
Maxim je primio djevojčicu jednom rukom za stopalo, a drugom za potkoljenicu, ne bi li joj pomogao u veranju na konja. Roditelji su to pratili s oduševljenjem i razdraganošću, a djevojčica je bila ozbiljna lica i činilo se kao da razmišlja o Camusovom «Strancu». Pošto je dan bio iznimno vruć, svi su bili lagano odjeveni (djevojčica je imala dugu haljinu) no niti to nije pomoglo da se tijelo sačuva od znojenja. Kako su joj noge bile znojne i mokre, Maximu se ona ruka koja je bila na potkoljenici omakla, skliznula niz njeno bedro i završila u pizdi. Djevojčica je okrenula na plač, a jadni se Maxim toliko zabezeknuo da nije u isti tren iščupao ona dva prsta i samo je pogledao roditelje u čudu i nevjerici. Sljedeće čega se sjeća je udarac u prepone, zatim nekoliko njih u glavu i potom mrkli mrak. Kad se probudio šef mu je uručio otkaz. Uzalud je nekoliko puta dolazio na vrata te obitelji i pokušavao objasniti što se zapravo dogodilo, ali oni nisu htjeli čuti niti riječi. Nikad mu nisu otvorili vrata, a djevojčica bi uvijek briznula u plač kad bi čula njegov glas. Svaki puta je završio u policijskoj stanici gdje su ga premlatili kao mladog majmuna. Uzalud je i njima pokušavao objasniti, jednostavno mu nisu vjerovali. Registrirali su ga kao pedofila i to ga je obilježilo za život. Njemu samo jedna stvar nije bila jasna-zašto mala nije nosila gaćice? Je li to bila njena odluka ili njenih roditelja. Koja je bila svrha ne nošenja gaćica u osobe kojoj je slinjenje jedini hobi? Nikad nije saznao odgovor.

Vratio sam se u ured i spazio Millie kako me gleda kao štenac kojega je gazda bez razloga pretukao i stavio na njen stol bočicu crvenog jeftinog kurvanjskog laka kojeg sam pri povratku kupio. Nasmijala se doslovno od uha do uha, kao da je umjesto usne harmonike svirala na žiletu. Nije trebala, ionako ću joj to odbiti od plaće. Odjenuo sam se kako dolikuje jednom privatnom detektivu, natočio si votku u čašu i zapalio cigaretu. Sjedio sam za radnim stolom i promatrao fotografiju Helen i Annie. Razmišljao sam kako bi bilo od tih šunkica napraviti sendvič. Uzbuđenje se splasnulo nakon što je Millie otvorila vrata i ušla. «Šefe, zašto morate toliko piti?» rekla je to blago i činilo se kao da joj je doista stalo. Zastao sam nekoliko trenutaka radi dramske pauze te izustio sanjarski i patnički «Da zaboravim…». Otpio sam gutljaj, nakrivio glavu i zamislio se gledajući u zraku sunca koju je lomio dim. «A što to morate zaboravljati?» Millie se nije predavala. Iz nje je zračila empatija i maloumnost. «Ne znam, ne sjećam se više…» odgovorio sam, prebacio kaput preko remena i izašao van. Počinjalo se mračiti i odlučio sam obići kockarnice u maloj Odessi ne bih li negdje nabasao na tog Maxima.

Prošao sam podosta kockarnica, ali kurvinog sina nisam pronašao. Jedan mi je stari pijanac u jednom takvom kasinu za 10 baksi rekao da je Maxim otputovao u Seattle. Znao sam koji je sljedeći korak. Čuo sam se s Annie i zatražio sastanak da mi plati putne troškove. Tako je i bilo. Kupio sam autobusnu kartu i 2 boce viskija. U busu sam sjedio pokraj neke stare babuskare koja je izgledala jako ozbiljno. Kao da sudbina čovječanstva leži u činjenici da se ne smije nasmijati. Čitala je letke od nekakve sekte koje joj je ugurao u ruke neki idiot izbrijane glave obučen u haljinu na kolodvoru. U jednom trenutku sam zaspao.

Usnio sam čudan san. Hodam ja Elizejskim poljanama i netko mi iza leđa dovikne «Đesi Terry, staro pseto?». Okrenem se, obradujem se i kažem «O, đesi Jesse James, kućo stara?». I napričali se mi svega i svačega kad li naiđe John Dillinger. Lice mu je jako ozbiljno i izgleda kao da je vrag odnio šalu. Jesse se preplašio i sakrio iza mene, a John mi veli «Terry, jel ideš šta u kino?». «Ne idem, ne volim filmove» odgovorim mu. «I bolje da ne ideš» nastavio je «Ništa dobroga tamo ne čeka poštenog kriminalca…ništa, vjeruj meni….i ne vjeruj ženama…..ne vjeruj ženama…ne vjeruj ženama…».

Probudilo me naglo kočenje. Debilni šofer je pregazio nekog psa. Jedna boca viskija se razbila. Tražit ću pedera kompenzaciju kad stignemo u Seattle. Ako odbije, izbit ću mu zube. Baba je spavala, neki kurac je mrmljala u snu. Usta su mi bila suha kao pička časne sestre. Otvorio sam onu bocu viskija i popio je u nepunih sat vremena. Odjednom je glupača počela pjevati u snu «dijete, obitelj i vanjski svijet…tanjur je pun i život je lijep…ja čekam velki preokret, da pretvori moj KOROV u cvijet…i negdje imam krila al nisu za let…ja sam stara za kurac, a ti si za 5…». Počeo sam se smijati i probudio sam pola autobusa, no ne i staru vješticu. Mogao sam si zamisliti o čemu sanja. Sigurno je one sektaške pizdarije shvatila ozbiljno i sad sanja kako je velikim kurcem obdareni guru bira između tisuća zgodnih žena, a ona se jadna stara usidjelica kao brani dok se vaginalna vlaga kondenzira u bujicu kapljica koje se slijevaju niz nogu i tvore lokvu veličine Atlantika. I mi svoj Titanik za trku imamo! Kakva budala, Isuse jebeni Kriste.
Nakon nekog vremena stara kurva je opet počela pjevušiti «ali KOROV ne smije rasti…u cvjetnoj aleji katodnih cijevi…jer u godini hortikulture….motika mnoga gaji želju da plijevi». Sad sam se već počeo pitati što je s tim korovom. Uvijek riječ «korov» posebno naglasi.
Pokušao sam malo ubiti oko, ali nije išlo. Baba je opet počela pjevati «minus i plus…ko Amer i Rus…u mom svijetu ti si KOROV….a ja hibiskus». Opet sam se počeo luđački smijati. Nisam si mogao pomoći. Nisam se ovako smijao još otkad sam bio dijete. Ova luda babuskara je najbolje što mi se dogodilo u zadnjih 30 godina. Pomislio sam da okrunim ovaj trenutak jednom dobrom jebačinom-ili barem jebačinom. Nije baba neka pička, zapravo, nije uopće pička, ali igrate s onim kartama koje vam život podijeli. Prodrmao sam babu onako kako je Millie, sad već-jučer, prodrmala mene i shvatio da je ona prva osoba koju budim u životu (ako ne računam bivšu suprugu). Ona se trgnula, obrisala slinu s gubice i zapiljila se u mene. «Ja sam Terrence Coward, lutko lutkice…sa dva «r» u Terrence….frajer koji mi je u rodnom listu pisao ime je bio nepismen, a majci se nije dalo mijenjati» rekoh to s najvećim mogućim šarmom, da malo učinim situaciju mekšom i simpatičnijom. Znao sam da moram pametno odigrati i da ta stara cura neće pasti na moju uobičajenu spiku. Trudio sam se biti što više sofisticiraniji. «Slušaj, lutko krpena ofucana» rekoh «Kako bi bilo da lagano odemo do zadnjeg reda, svejedno svi spavaju, pa da ti skinem paučinu i probijem himen?». Baba me u čudu gledala. Uplašeno i tužno kao Bambi nakon što su mu majku sjebali. «Možda me niste shvatili» nastavio sam «Pa da vam saopćim svoju časnu namjeru na vama razumljivim riječima…biste li se upustili u spolni odnos sa mojom malenkosti na zadnjem sjedalu autobusa!?». Baba je klimnula glavom i u živi čas smo se našli na zadnjem sicu. Pošto sam džentlmen i obziran na potrebe žene, pozabavio sam se predigrom. Stavio sam joj ruku u gaće i bio je to čudan, ali i poznat osjećaj. Sjetio sam se kad sam onomad hranio jednu kobilu šećerom. Zatim mi je otkopčala šlic i počela ga cuclati. Odjednom ga je iz čista mira pošteno zagrizla, a ja sam vrisnuo poput žene. I stara kuja nije popuštala. Znao sam da moram promijeniti taktiku s njom i da će trebati nešto ekstra da je pridobijem. Sjetio sam se svog mudrog mentora i njegovih korisnih savjeta u vezi s ženama. Jedan od njih je bio «Svaka žena pada na istu stvar…ta stvar se zove aperkat». Bubnuo sam babu odozdo šakom u bradu i u trenu je ležala onesviještena. Ljudima kojima je moj vrisak poremetio san, činilo se kao da spava. Jedino je vozač sve spazio jer nas je promatrao u retrovizoru. Možda i ne bi pokupio onu jadnu lutalicu da je više gledao na cestu, a manje špijunirao putnike. Jebeni voajer. Zaustavio je autobus, došao do nas i upitao me «Je li gospođa dobro!?». U tom trenutku joj je počela teći krv iz usta. Pogledao sam na krv, pa u vozača, vratio kurac i zakopčao šlic, slegnuo ramenima, nacerio se i rekao «Jebeš me ako znam». Istjerao me iz busa. Ode moja boca cuge u nepovrat.

Pješačio sam nekoliko kilometara dok nisam stigao do nekog jeftinog motela. Neukusna blještava neonska reklama privukla me kao muhu govno. Kao da sam imao nekog izbora, morao sam negdje prespavati. Platio sam na recepciji nešto sitno, dobio ključ i otišao u sobu. Saznao sam od smrdljivog brkonje u šilterici na recepciji da sutra ujutro u 9 ima novi bus za Seattle i odlučio odspavati tih nekoliko sati razlike, ali ponovo nisam mogao. Slušao sam zvuke jebanja u susjednoj sobi, zatim svađu i lupanje vratima. Gledajući žohare izgubio sam osjećaj za vrijeme i iz transa me probudio hitac vatrenog oružja. Izašao sam van. Nigdje nije bilo nikoga. Pričekao sam nešto vremena, ali nitko se nije pojavio. Pokucao sam u susjednu sobu jer mi se učinilo da je pucanj došao odatle, no nitko se nije javljao. Ušao sam unutra i vidio čovjeka propucane glave koja leži na krvavom pisaćem stroju. Njegovo je beživotno tijelo bilo u stolici u sjedećem položaju, a po rukopisima na stolu se bile raštrkani komadići lubanje i mozga. Pogledao sam pisaći stroj i shvatio da je otipkao oproštajno pismo svojoj djevojci koja ga je ostavila. Bilo je puno patetike i ponižavanja, bilo je jadno. Osim toga, na stolu su bile stranice i stranice nečega što je ličilo na nedovršeni roman ili mnogo kratkih priča. Počeo sam čitati i nije mi se baš mnogo svidjelo. Ubrzo sam naletio na pismo nekog nakladnika, urednika ili što već.
Stajalo je: «Dragi gospodine Smith, pokušao sam biti pristojan i jednostavno vas ignorirati, ali vidim da to kod vas ne funkcionira. Svaki dan mi šaljete po nekoliko kratkih priča i mislim da bi sad bilo dosta. Svaka je ista, a ja ih zbog svog šefa moram pročitati sve. Tratite moje vrijeme, baš kao i svoje. Posvetite se pravom poslu. Na svijetu ima jako puno dobrih pisaca, ali izvrsnih ima jako malo. Vi niste niti jedan od tih. Vaše se sve priče vrte oko vremenskih portala i skakanja iz prošlosti u budućnost i obrnuto. Pišete o urotama modrozelenih algi i kukaca koji žele zavladati svijetom. Pišete o tome da ste vi zapravo Bog, samo još zapravo niste ni sami toga svjesni. Vaši tekstovi ne bi zanimali niti paranoidnog šizofrenika kojemu je upravo izvršena lobotomija. Ne može svaka pizda koja je imala autoritativnog oca postati Kafka.
Žao mi je. U potpisu gospodin bla bla bla…..»

Malo sam se smijao, a zatim pogledao jadnika. Oči su mi bile kao od stakla. Jezive i hladne. Zaključio sam da najveći dio krivice za smrt ovog pisca (sa i bez navodnih znakova) ide na dušu kuje koja ga je ostavila i da nije pošteno, u univerzalnim razmjerima, da čita njegovo oproštajno pismo i da se naslađuje. Zasigurno će reći «Evo, vidi ga, imala sam pravo…ovo ono….jadni seronja, bože čuvaj ga tamo gore i svi tvoji anđeli….sad idem u neku birtiju nalokat se i potražit neku žilavu tvrdu kurčinu da mi umanji bol zbog prekida veze i prekida života onoga….joj….kako se zove». Ne, nisam mogao dopustiti da takve sentimentalne pizdarije budu u njegovom oproštajnom pismu. Istrgnuo sam list s mašine, pretipkao djevojčino ime i adresu na novi list, a stari zgužvao i zapalio. Na papir sam napisao: «Nemoj misliti da idem zbog tebe kučko…jednostavno mi se ide….vidjet ćemo se mi ponovno i to ne u paklu nego u lektiri večernje škole koju ćeš pohađati droljo glupa nepismena….e, da, imam AIDS…ajd».
Valjda će netko proslijediti pismo mladoj dami. To više nije bio moj problem. Moj jedini problem je uloviti jutarnji bus za Seattle, pronaći Maxima i na kraju krajeva-pronaći Helen. Vratio sam se u svoju sobu. Ponovno me počela hvatati melankolija, kako to i obično bude prije spavanja. Razmišljao sam o svom životu, bez previše kajanja, ali s velikim upitnicima. Što da sam ovo, što da sam ono. Mogao sam, siguran sam, da sam dobio barem jednu pravu priliku, baciti ovaj cijeli jebeni svijet pod svoje noge. Odjekivanje pucnja koji je rasuo mozak onog jadnika uljuljao me u san. Sutra je novi dan, u pičku materinu. Da. Sutra je novi dan.


Post je objavljen 18.04.2007. u 21:56 sati.