Ljudi neobično cijene iskrenost. Stalno je traže i očekuju. Od drugih ljudi, naravno. Sa sobom su donekle popustljiviji.
Mene pak iskrenost nikad nije pretjerano oduševljavala. U barbara to obično znači krajnju nepažljivost prema drugima. Što na umu, to na drumu, pa kako se kome sviđa. Ako nekog povrijedi, tja, njegov problem. Naša iskrenost prije svega. Iskrenost tako obično bude zamaskirano sebeljublje, a povrh toga i samodopadnost.
Kad drugi put budete ponosno mahali svojom iskrenošću prisjetite se da ste, na kraju, najvjerojatnije bili bezobrazni ili tek neuljudni.
Iskrenost, kao i molitva, ima smisla jedino u intimi. To znači u samoći, ili s nekim s kim dijelite intimu.
Hmm, jeste li zapazili da je intima podijeljena s drugom osobom nešto kao proširena samoća?
Post je objavljen 18.04.2007. u 10:59 sati.