Photo by: Mišić
- Moja pušačka ruka pred 2 ljeta :)
KAKO SAM POČELA I PRESTALA PUŠITI
POČETAK!
Vrlo jednostavno – upisala sam fax i počela raditi. Pauze na jednom, pauze na drugom i nakon godinu dana ja – dotad zadrti nepušač – kupujem svoje cigarete.
Uživala sam u njima. Pušila sam puno, rijetko kad mi ne bi pasale. Uz kavu, uz knjigu, uz sok, prije jela, poslije jela, vani, dok šetam psa, doma, u autu, na poslu, sama ili u društvu poslije treninga, za vrijeme dosadnog predavanja – pa kao idem na wc. Kod mene nema – samo dvije uz kavu. Kod mene vrijedi sve ili ništa! U ovoj priči bilo je SVE! Uvijek, stalno! S užitkom! Na cigaršpic!
Pokušaja prestajanja nije bilo mnogo, nikada zapravo nisam zbilja željela prestati. To sam čak i u jednoj knjižici pročitala – pušač neće prestati pušiti ako to zaista ne želi. Prva stvar u toj odluci, bez koje nema smisla pokušavati, je stvarna želja za prestankom.
Toga kod mene nije bilo.
KRAJ!
Nakon 4 godine pušenja počela se kod mene rađati ideja o prestanku. Mislila sam da ću se osjećati bolje ako prestanem pušiti. Ali ideja je došla, sklupčala se negdje u primozgu i tamo čučala nepomično.
A ja sam i dalje pušila.
Ista ta ideja rađala se kod moje prijateljice, ali i njena se nekamo pospremila i nije izlazila na vidjelo.
Preokret se dogodio 31.12.2005.
Radila sam feštu za doček Nove godine i sva je organizacija bila u mojim rukama. Taj dan nisam nikako mogla pronaći svoje cigarete, a iz nekog razloga (ne sjećam se više) nisam mogla ni otići u dučan kupiti drugu kutiju.
Telefon je non-stop zvonio. Na sve sam bila ljuta jer nisam mogla naći svoje cigarete i svi su imali sažaljenje prema meni „A joj, kupio bih ti da nisam na poslu“, „Donesem ti čim dođem!“. Ne! Ja hoću sad!!!!
Katastrofa! Scene, drame.
Bila sam ljuta, bijesna, nervozna. Toliko toga za napraviti, a ja nemam cigarete.
Na kraju sam otišla u dučkas, kupila dvije kutije cigareta, sjela i s užitkom zapalila.
I tako sjedim, gledam tu cigaretu kako nestaje, izgara i kako uživam u tome. Pa mora da sam generalni kreten ako kurim vlastiti novac. I još tako vrištim po doma zato jer ne mogu zapalit.
Posramila sam se same sebe i zapitala: „Pa zar mi to zbilja treba u životu?“
Nazvala sam frendicu i pitala ju da li želi da prestanemo pušiti. U dvoje je lakše.
Oduševio me njen odgovor: „To sam te baš htjela pitati!“
Na tulumu za Novu godinu smo se prepušile – namjerno!
Od 2.1.2006 – ubrajamo se u nepušače.
ZAKLJUČAK!
Hrana ima okus, stvari imaju miris, ne smrdim, ne kašljem! I imam više love!
Al me mami do bola. Još uvijek imam neopisivu želju. Apstinencijske krize su rijeđe, ali ništa manje intenzivne.
No, nisam bez grijeha. Zapalila sam par puta. Dva put pred ispit (tad umirem) i jednom u Makedoniji kad nisam mogla spavati i nakon te cigarete sam zaspala kao beba.
Tih par cigareta u godinu i skoro pol su nula u usporedbi s jednom do dvije kutije cigareta dnevno.Od sve ili ništa, ovo je ono NIŠTA!!
Isplatilo se!!!
Post je objavljen 17.04.2007. u 14:46 sati.