Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Moja patnja otpocela je 15.V 1992.godine,kada sam sa svoje dvije malodobne kcerke isla prema Novom Selu.Tamo sam posla da bih mojoj staroj majci pomagala oko sjetve krompira...Isle smo pjesice.Mladju,
dvogodisnju kcerku nosila sam u narucju,a stariju,devetogodisnju,vodila sam pored sebe,drzeci je za ruku.Oko 10 sati ujutro,ispred jednog tunela,zaustavili su me pripadnici srpske policije,njih sedam.Pitali su me gdje idem i ja sam im iskreno odgovorila.Nisu mi vjerovali i poceli su me vrijedjati,psovati i dirati za grudi i bedra,na sto su moje kcerke pocele plakati...Malo poslije,zaustavili su jedan kamion u kome su nekuda vozili civile Bosnjake.Oruzjem su me natjerali sa djecom u kamion.
Nakon 2-3 sata voznje,doveli su nas pred farmu u selu PILICA,koje se nalazilo izmedju Janje i Zvornika.
Izlazeci iz kamiona,osjetila sam da su mi cipele zamazane krvlju.Kad sam bolje pogledala,vidjela sam lokve krvi po patosu kamiona.
Uveli su nas u jednu salu,uz psovku i viku.Tu,u sali je bilo mnogo ljudi.Mislim da je bilo preko hiljadu civila.Ja sam bila jedino odraslo zensko celjade,dok su svi drugi bili muskarci u dobi od 16 do 60 godina.To su uglavnom bili mjestani iz bosnjackih sela sa podrucja opcine Zvornik.Djeca su bila sa mnom.Tu sam provela dva dana i dvije noci.Bilo je uzasno zagusljivo i pretrpano ljudima,zbog cega su se neki gotovo ugusili.Mozda bi isto zadesilo i moju djecu,da mi nije pomogao neki stariji covcjek,koji je u vise navrata molio srpsku policiju da me sa djecom premjeste u neku drugu prostoriju.Kako su dovodili koju grupu ljudi,tako su ih sve uvodili u pomenutu salu,cime su posebno ugrozavani zivoti onih koji su znatno ranije dovedeni i koji su bili daleko od vrata,jedinog otvora kroz koji je ulazio svjez zrak.
Poslije dva dana i dvije noci provedene u sali,izveli su me sa djecom i smjestili u jednu zasebnu prostoriju.Tu sam zatekla oko dvadesetak djevojaka,uglavnom iz Vlasenice,Zvornika i Bratunca.
Najmladja je mogla imati oko 13,a najstarija oko 22 godine.U toj sobi pod je bio prekriven sa veoma malo slame.U susjednoj sobi su bile starije zene,a mnoge su od njih bile majke djevojaka sa kojima sam bila i ja.Medjusobno nismo smjele kontaktirati.Srpski policajci su to strogo kaznjavali,najcesce udarcima vojnickih cizama u sto god bi stigli.
"DOK SU MI TO RADILI,MISLILA SAM NA CURICU"
Jednu vecer,ne mogu se sjetiti tacnog datuma,odveli su mi stariju curicu,a da mi,kada sam ih pitala gdje je vode,nisu nista rekli.Proslo je vise od 24 sata mog iscekivanja da mi je vrate,ali mi kcerku Srbi nisu vratili.Drugu vecer,poslije ponoci,dosli su i po mene.Mladju sam kcerku morala ostaviti u sobi sa nekoliko djevojaka.Uveli su me u jednu malo vecu prostoriju.U njoj,osim zategnutog paravana u jednom cosku,
nista drugo nije bilo.Na podu nije bilo nikakve prostirke.Njih,Srba,je bilo sedam.Sjecam se samo dva imena,PETRA I MATIJE.Jedan od njih mi je naredio da se raspremim,ako hocu da vidim svoju kcer.Kratko sam se dvoumila sta da radim,ali briga za curicom je bila jaca.Uplasena,morala sam ih poslusati.Dok sam se skidala,izgovarali su mi razne pogrdne rijeci.Posto sam se raspremila,naredili su mi da legnem na pod,sto sam i ucinila.Onda su me,jedan za drugim,svih sedam silovali.Istovremeno,silovali su me i ujedali po cijelom tijelu.Sve je to trajalo oko dva sata...Dok su mi to radili,mislila sam na curicu.S vremena na vrijeme gubila sam svijest.Kada su se zadovoljili,naredili su mi da se obucem.Potom su mi rekli da prodjem iza paravana i ponesem"svoje pasce".Bila sam iznakazena,krvava i iscrpljena,a jos vise zaprepastena kad sam ugledala moju curicu.LEZALA JE NA LEDJIMA,SVA U PJENI,MODRA I BEZ SVIJESTI,BEZ DONJEG VESA I KRVAVA IZMEDJU NOGU.Obuzeo me je silan strah.Izgubila sam se i pala na pod...Potom sam se pridigla,uzela vode iz jednog plasticnog kanistera,umila je i nakon nekoliko minuta vratila je nekako svijesti...Uzela sam je u narucje i uz njihovu pratnju vratile smo se u sobu iz koje su nas doveli.
Svaku vecer Srbi su odvodili po nekoliko djevojaka,silovali ih,a potom vracali nazad u sobu.Najgore su prolazile one koje su se odupirale na bilo koji nacin.Neke su zbog toga grubo silovane,pa onda ubijene.U logoru PILICA sam sa djecom provela vise od dva mjeseca,maltretirana,silovana,gladna i zedna...Od hrane smo dobijali krisku hljeba i jedno vareno jaje.To je bilo sve u toku 24 sata.
Nakon golgote u Pilici,poveli su me u logor BATKOVIC kod Bijeljine.Pored mene i mojih kcerki,u kamionu je bilo jos oko dvadesetak Srba.Tokom voznje,ti su nam cetnici psovali tursku majku,nazivali nas balinkurama...Cesto su nas samarali,pljuvali tukli.To su uglavnom cinili nogama,pesnicama i nekakvim palicama.Najteze mi je bilo kad mi udare neku od curica.Pokusavala sam ih zastititi koliko je to bilo u mojim mogucnostima.To ih je,medjutim,cinilo jos bjesnijima,pa su onda mene tukli jos zesce...
Post je objavljen 16.04.2007. u 15:03 sati.