Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Prvo granatiranje naselja CARAKOVO KOD PRIJEDORA zabiljezeno je jos 24.V 1992.godine,ali je srpski zlocin nad civilnim stanovnistvom ovog kraja kulminirao u julu te godine...23.VII 1992.godine zapoceo je napad srpskih vojnih i paravojnih formacija na ovo naselje sa ciljem"ciscenja"svega sto je nesrpsko.
Toga dana u selo su usli srpski vojnici u vecim grupama,u uniformama tamnoplave boje sa razlicitim oznakama na rukavima i sa beretkama na glavi.Bili su naoruzani do zuba sa automatskim puskama.U selo je dosao jedan plavi transporter koji se zaustavio na poljskom putu kod kuce IBRAHIMA REDZICA.Sa mojim suprugom,FEHIMOM,i troje malodobne djece bila sam u svojoj kuci i nismo smjeli izlaziti...Prva grupa cetnika dosla je u nase dvoriste i usli su u kucu da izvrse pretres.U grupi su bila cetiri nama nepoznata vojnika.Nakon pretresa izasli su iz kuce,prijeteci da se ne smijemo udaljavati.Ta grupa je izasla,ali u kratkom vremenu dosle su jos dvije grupe srpskih vojnika.Ja sam medju njima prepoznala SLOBODANA KURUZOVICA I SLAVKA KECMANA iz Zecova,koji su bili u grupi sa uniformama na sebi i automatskim puskama.
"BRUTALNO SU MI UBILI MUZA"
Naredili su da izadjemo iz kuce i da svi legnemo na zemlju,a ruke da stavimo na potiljak.Uperili su oruzje prema nama.Onda su naredili mome suprugu da podje sa njima u kucu radi pretresa.On je isao naprijed,a cetiri vojnika isla su iza njega sa uperenim puskama.Dok sam lezala na zemlji sa djecom,
pomalo sam osmatrala podizuci oprezno glavu.Cula sam lupu u kuci i nakon kraceg vremena vidjela sam da iz kuce izlazi moj suprug i vojnici za njim.Vidjela sam da ga odvedose iza kuce i onda sam cula tri pojedinacna pucnja.Odmah sam znala da su ga ubili.Od straha nisam smjela da reagujem.Cula sam i cetvrti pucanj.Malo sam podigla glavu i vidjela da se tri vojnika vracaju prema nama,a cetvrti vojnik,
koji je ostao iza kuce,pucao je iz pistolja jednim pucnjem.Primjetila sam da je stavio pistolj u futrolu sa lijeve strane.Taj sto je pucao,meni je iz vidjenja poznat covjek i uvijek bi ga mogla prepoznati.
VISOK JE 190 CM,VISE SMEDJ,IMAO JE DUGU KOSU,RAVNO PODSISAN ISPOD USIJU,TAKO DA JE IMAO UREDNU FRIZURU.UREDNO JE BIO OBRIJAN,BEZ BRKOVA,SA MALO IZDUZENIM LICEM.
POZNAVALA SAM GA IZ VIDJENJA,JER ZNAM DA JE IZ TUKOVA I DA JE KUCI ISAO PUTEM DO GROBLJA SA DESNE STRANE,PREMA RIJECI SANI.IMAO JE OKO 35 GODINA.ON JE,TAKODJER,IMAO TAMNOPLAVU UNIFORMU.NOS MU JE BIO MALO"UTISNUT"I NIJE SRAZMJERAN LICU,JER JE NESTO MANJI.Po moj procjeni,u nasem dvoristu je bilo oko 30 cetnika i svi su nosili tamnoplave uniforme sa povezanim trakama na rukavu.Trake su bile razlicitih boja,a primjetila sam crvene,zute i plave.
Moja patnja i patnja moje porodice nije se zavrsila brutalnim ubojstvom moga muza Fehima.Teror nadamnom i drugim stanovnicima Carakova je nastavljen.Utjerali su nas u kucu,naredjujuci da ne smijemo iz nje izlaziti.Pokusavala sam u tom uzasnom strahu da pogledam iza kuce gdje mi je muz odveden i vidjela sam kroz prozor iz hodnika da lezi uz propust-kanal,a na udaljenosti oko jedan metar od zida nase kuce.Vidjela sam njegovo tijelo i glavu u kanalu.
Bila sam u panici i nisam znala sta da radim.Granatiranje sela i paljenje kuca je bilo u toku.
Vidjela sam da bosnjacke kuce gore.Ocekivala sam da ce i nasa biti zapaljena,pa sam sa djecom izasla iz kuce i krenuli smo prema poljskom putu.Tada sam vidjela jos nekoliko ubijenih ljudi.Vidjela sam jednu zenu,mladju,oko 30 godina,sa malim djetetom od 4-5 godina,ubijene u kanalu,i Ibrahima Redzica,ubijenog u dvoristu,u blizini transportera.Prilazeci kuci Ibrahima Redzica,primjetila sam da zene iz sela sa djecom u panici izlaze u grupama,na razmaku od 10-15 metara i da ih cetnici tjeraju prema kuci ZIJADA REDZICA.Ja sam sa troje djece posla u istom pravcu.Tu su nas cetnici postrojili,uglavnom zene i djecu.Vidjela sam da su doveli i TEUFIKA KLJAJICA,kojeg sam kasnije,po garderobi,prepoznala u hali"KRINKS"u Sanskom Mostu,gdje su se nalazila tijela izvadjenih zrtava iz jame"HRASTOVA GLAVA".On je tada sa nama odvezen autobusom i zatocen u koncentracioni logor"KERATERM"...
Post je objavljen 16.04.2007. u 13:10 sati.