Marketing
Hvala. Jedno obično HVALA.
Mogla bih reći kako je ovo bio jedan od inspirativnih vikenda u kojima čovjek stigne probuditi svoju sanjivu dušu usred sve te jurnjave i zbrke kojima nas život prepušta.
Stajala je među hrpom ljudi na jednom brdašcu. Svi su šutjeli, zadubljeni u svoje misli i u molitvu poznatu samo njima. Nebo je naprosto pucalo pod težinom misli koje su okupirale sve te ljude. Da je moglo, vikalo bi, sigurno.
Znala je da je okružena ljudima koje uopće ne poznaje, ali s druge strane, bila je povezana sa svima njima samo tišinom koja ju je preplavila toliko koliko i povici nabacanih misli koje su prštale nad njihovim glavama.
Na neki neobjašnjiv način, znala je da su svi bili ogoljeli svoj komadić duše i dijelili ga strancu do sebe.
*
Gledala je u rijeku. Bio je vruć dan, i ona se kotrljala svojim koritom lijeno i sporo.
U daljini se nazirao slap koji je prštao energijom i nadmoćnom snagom, kao da je u stanju porušiti cijelu udolinu u jednoj sekundi.
Mjehurići vode prolazili su rijekom što ih je slap u svojoj silini stvorio pršteći na sve strane.
Gledala ih je kako se vuku, sporo i pomalo lijeno, a opet tako sigurno i nepovratno.
Nikada se više neće vratiti pod onaj slap, nikada više neće biti dio padajućih kapi s nekog ogromnog slapa.
Sada su samo mjehurići koji obavljaju svoj dio putovanja, i znaju da riječ povratak za njih ne postoji.
Svaki milimetar tog prijeđenog puta nepovratan je baš kao i trenutak u mojim očima kojima sam upravo gledala tu prolaznost.
*
Starica sivih, ali toplih očiju, i naborana lica, dolazila je sporim korakom do Nje.
Nije poznavala tu staricu. Vidjela ju je po prvi puta u svom životu, a vjerojatno i zadnji.
Starica joj je udijelila osmijeh kao da se poznavaju već godinama. Ispružila je ruku.
Držeći u ruci grančicu ružmarina, starica je jednoj strankinji, najobičnijem prolazniku davala tu grančicu kao da u ruci drži komad svog srca i dijelila ga s osmijehom koji je razarao.
Bez riječi, tutnula mi je grančicu u ruku, i staračkim hodom produžila dalje.
Nijednom se nije osvrnula. Odlazila je iz mog života udijelivši mi neprocjenjiv Trenutak.
Makar je trajao samo nekoliko minuta, osjećala sam ga takvom snagom, i znala sam da ovu Crticu svog života nikada neću moći zaboraviti.
Nikada nisam dobila neobičniji dar od još neobičnije osobe. I u najneobičnijoj situaciji.
Bila sam zadivljena. Imati snage dijeliti tako obične stvari s takvom radošću i zanosom jednom nepoznatom čovjeku, mogao je samo čovjek koji je spoznao bit svog života.
A sresti nekog takvog, značilo je naići na veliku Sreću.
*
Skrenula sam pogled sa starice koja se udaljavala i bacila pogled na ružmarin.
Zatim sam istog trenutka, nekako potpuno spontano, produžila do prijatelja i bez riječi mu tutnula grančicu u ruke.
Gledao me pomalo začuđeno, i vidjela sam iznenađenje u njegovim očima. Zahvalio mi je bez riječi, no pogled je puno toga govorio.
Tutnuo je grančicu u džep, a ja sam osjećala kao da sam upravo nekome udijelila komadić svoje Sreće.
Hvala.
I starici.
I prijatelju.
I grančici.
I mjehurićima.
I svim tim tako neznačajnim sitnicama koje gledamo svakog dana, a niti svjesni nismo da prolazimo pokraj blaga koji nas mogu ispunjavati i učiniti nas najsretnijim ljudima na svijetu.
Naši Sveti Gralovi.
Nikada se pronaći neće, a gledamo ih svakoga dana.
Post je objavljen 15.04.2007. u 21:32 sati.