Marketing
DA LI ME JE NETKO ŠTITIO?
TKO JE VOZIO MOJ AUTO? POTREBAN SAM OVOM SVIJETU!!!!
Eto danas bih nešto pisao van mojih uobičajenih tema. Neću o poduzetništvu, možda se neki i razočaraju. Ali samo danas, neka mi oproste.
Uvijek sam se pitao, a siguran sam i mnogi od vas, štiti li netko nas, neka sila, energija…..nije važno kako se zove. Nisam baš u to bio siguran. A onda mi se u zadnjih 10-tak dana dogodio jedan događaj.
Ja bih ga nazvao «Moj pametni auto»
NESREĆA
Završio je još jedan, za mene običan radni dan. Onako kako ja već živim. U svakom trenutku sam na nekom zanimljivom mjestu. Nema šanse da sjedim i čekam. Tražim neobične ljude, zanimljive događaje, razgovaram s njima…pokušavam pridobiti onu, kako mnogi političari ili ekonomisti znaju pametno reći, onu kritičnu masu koja će pokrenuti naš projekt – magazin "slavonski Poduzetnik". Tako je bilo i prije 10 dana. Pomalo umoran vraćao sam se kući. Bila je noć..uskoro je treba završiti i taj dan. Pa baš i nisam sporo vozio…ali o tome neću na glas. I onda u jednom malom mjestu – Topoline…pred auto istrči pas. Nisam htio kočiti, pokušam ga obići i skrenem na lijevo. A auto kao pijan, počne plesati, prvo na lijevu stranu….točkovi mi voze tik uz kanal..prođe prva betonska ćuprija, druga, treća. Pomislim gotovo je, lupit ću u taj beton i kraj. Naglo skrenem, desno na cestu…a auto opet ide gdje hoće. Imao sam osjećaj da on vozi gdje želi, da netko s njim upravlja.
Pred očima slike iz moga života, sve se tako lijepo vidjelo u tih 30 sekundi. I onda vidim kanal…naravno bio je moj. Uletio sam u njega i punih 20 metara po njemu vozio. Glava, ruke, noge..sve mi se treslo. Stanem.
Čujem glasove: - Jesi li sam, kako ti je???….puno pitanja a ja ne mogu odgovoriti….steglo me nešto u grlu, nogama…
Izašao sam, jedan Boris se posebno oko mene trudio. Hvala mu, pomogao mi je u najtežem trenutku.
Pitam: - Što je s autom?.
- Ma kakav auto čovječe. Pa ti nisi ni svjestan što si mogao doživjeti. Ulazi u kuću, sjedi i odmori.
Popio sam vodu, kavu, vodu, kavu..ništa nisam htio razmišljati.
A on će opet: - Čovječe pa znaš li kakvi su to bili udarci. Žena i ja smo pomislili gotovo je, nema toga više koji vozi. Ne mogu vjerovati da ti ništa nije. Pa tebe je neka SILA poslala u desnu stranu ceste u taj kanal pun blata i vode. Što ti radiš?
SILA
I onda pomislih čovjek je u pravu. Događaji su se poslije odvijali kao i u svakoj nesreći, policija, izvlačenje auta iz kanala – opet je Boris priskočio s traktorom, nazivanje kući kada je sve prošlo, pozivi prijatelju da me doveze kući – zamislite nije bilo potrebno, auto je upalio i bio u voznom stanju. Jedina posljedica je bila prehlada, grlo..i ostalo. I blatnjav auto, zemlja, voda i blato su ga dodatno usporili. Ali i tako je mnoge od vas grlo boljelo.
Da, neka SILA je vozila moj auto. Nisam to bio ja. Pa ja nisam ni kočio, samo sam držao volan…a auto je birao stranu, mjesto gdje će stati. Ma nisam ja njime upravljao, siguran sam. Netko je želio da me upozori, uspori, stani malo. - Još si potreban ovom svijetu, ali stani malo. Da li ću? Ne znam!!!
Izgleda da je moja misija ipak važnija i zadržan sam u ovom životu. Bar si tako umišljam. A glavni urednik mi je drugi dan šaljivo rekao: Pa kud ćeš, kud juriš. Tek smo kod trećeg broja. Trebaš nam….nema više vožnje po noći….
A Boris je bio dodatna nagrada. Čovjek je posebno bio pažljiv, pričao mi je što sam sve prošao…..smirio me. I dokazao da ima još dobrih ljudi kojima nije teško u ponoć izaći iz kuće i pomoći. Koji ne sjede u toploj sobi i gledaju što se to dogodilo. Kažu, danas je malo takvih. Njegova kćerkica me je gledala, pričala što tata ima, što radi…ja sam tek treći dan shvatio da djeca znaju reći ono što čuju u kući i što ne bi trebali drugi znati.
P.S.: Tek sam drugi dan, kada sam otišao na mjesto događaja shvatio što sam mogao doživjeti…Imam i fotografije sa mjesta nesreće, ali neću to objaviti. Možda bih nekoga naljutio, neka to ostane u mojoj arhivi.
Post je objavljen 15.04.2007. u 12:09 sati.