Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/fantasydreams

Marketing

Posljednja želja... hrabrost i život

Još nisam doradio onu priču od prije... Ne mogu se odlučiti da li da završi tragično bang ili sretno party, tako da vas molim za prijedlog.
Sigurno su neki od vas primijetili da se dizajn promijenio. Ja pametnjaković lud tek sam prije par dana, i to samo na upozorenje Gljive, skužio da mi je blog u fire foxu totalno sjeban namcor Pet sati sam pokušavao popravit stari dizajn headbang, i na kraju ipak napravio novi, sličan starom. Toga sam se odmah trebao sjetit. nut Nadam se da sad više s tim neće bit problema...
Pa evo novi post koji nema veze s onim prošlim. Tak da ne ispadne da sam lijen. Pozdrav svima mah


Hladan vjetar šumom zavija poput naricaljke, lupajući o zidine grada. Jarka svijetlost para nebom poput oštrice hladnokrvnog ubojice koji čeka svoju žrtvu u mračnim ulicama. Sjedim sam, promatrajući ovu igru svijetla i tame... Krupna kiša miješa se s mojim gorkim suzama, moje jecaje odnosi vjetar. Drhtim cijelim tijelom tiho proklinjući ime smrti pitajući se zašto?! Zašto…
Uzburkano more ljutito se pjeni, zove me u svoje mračne dubine. Ne znam što da učinim, nemam snage živjeti dalje… Tuga se zabila u moje srce poput strijele. Nema utjehe za moju bol, nema spasa za moju dušu… Nje više nema. Tamni anđeo odnio ju je sa sobom u vječno kraljevstvo smrti. Više nikad neću vidjeti njene svijetle oči, osjetiti njen nježni cjelov na svome obrazu… osjetiti njene nježne ruke. Više nikad neću čuti njen nježan glas kako pjevuši moje ime, doziva me brate…
Čvrsto stišćem krpenu lutku sa zlatnim uvojcima poput njenih. Sve što mi je od nje ostalo. Snažna bol razdire mi dušu. Sve sam izgubio, čemu se boriti dalje?! Ona je bila moje sunce, moje nebo, moje zvijezde… Ja sam ju trebao čuvati, biti joj otac i majka, umrijeti za nju… kako sam ju iznevjerio. Na koliko sam vrata samo pokucao, koliko se praznih obećanja naslušao… Sve je bilo uzalud. Ona je otišla, napustila svoje malo, umorno tijelo s mojim imenom na usnama… Je li me proklela?! Ili je samo tražila utjehu… nikad neću znati.
Kao manijak, šakama udaram o zidime. Taman grimiz je potekao ranama, ne osjećam bol. Moj vrisak gubi se u tutnjavi grmljavine. Nitko neće mariti ako se sada sve svrši. Nitko neće plakati nad mojim grobom kao ja nad njenim. To me tješi, nitko ne bi trebao osjećati moju bol...
Zov tame u mojoj glavi postaje sve glasniji. Kao u transu koračam prema rubu… Samo korak dijeli me od ponora... Moje ranjeno srce udara sve jače i jače. Zar se ja to bojim?! ne… Moja odluka je pala, moja životna spona sada će se prekinuti, moje muke ovdje će se svršiti. Čemu živjeti ako život nema smisla?!
Zadnji korak je učinjen. Kao srušeno stablo ja padam u tminu. Osjećam se kao da letim… sve oko mene postaje nevažno, tonem u duboku tišinu…
Hladan udarac mora vraća me u stvarnost dok moje tijelo nestaje u dubini. Moja pluća vape za zrakom dok se moja svijest gubi u tami. Hvata me strah, strah od smrti. Zar ja stvarno želim umrijeti?! Što ja to činim?! Ali saznanje dolazi kasno, meni više nema spasa. Zadnjim dahom ja zazivam njeno ime moleći za oprost i padajući u dubok hladan san.
Ležao sam na hladnom pijesku. Oluja je minula, sve je bilo tiho. Moja glava bila je polegnuta je na njeno krilo… Dvije male ručice posljednji put čvrsto su me zagrlile. Sestrice?! Bilo je sve što sam uspio reći prije nego je nestala poput sjene na prvim zrakama sunca. Pognute glave, umoran, krenuo sam kući dok je vjetar tiho šaptao moje ime. Ona je željela da živim dalje… nisam joj mogao uskratiti posljednju želju.
Danas znam, bilo je lako baciti se one večeri sa zidina. Što sam ja smatrao hrabrošću bio je samo čin mojeg očaja, čin ludila. Prava hrabrost ležala je u tome da unatoč svojoj boli nastavim živjeti dalje. Ovaj život koji sam smatrao bezvrijednim danas je napokon pronašao svoj smisao. Kada već nisam mogao živjeti za sebe odlučio sam to učiniti za druge, ali posebno za nju…



Post je objavljen 15.04.2007. u 13:26 sati.