Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/reforum

Marketing

Deniver Vukelić - Korvin

PIJANA POSTMODERNA
(ili nešto tome slično)

spušta se noć
kao carver
ubijam se jednostavnošću
i chinaski mi
viri preko ramena
kaže samo:
obuci se
idemo popiti nešto
razmisliti o svemu
malo chopina
i mađarskih cigana
malo albanskog konjaka
iz osamdeset i koje
plastična slova
uporno kuckaju
u mojoj glavi
kao ritam vlaka
negdje prema istoku
i čekam prvi snijeg
da mi zamete tragove
kad se zapijem
onako usput
i bez razloga
možda zbog nove pjesme
ili samo da osjetim kako klizi
nešto hladno niz moje grlo
i onda pali
možda puknem
kao smrznuta čaša
u kipućem loncu
i rasturim svoje snove
jer ionako vrijede samo
pet kuna i dvadeset lipa
koliko imam u džepu
i tako je svejedno što ću dalje
gutljaj ili dva
pa da podignem revere kaputa
i zaželim laku noć onima što ostaju
jer: frankly my darling I don't give a damn










NE MAIOR POENA QUAM CULPA SIT


Igramo se… svi se igraju
guramo prste gdje ne smijemo
kopamo sve dublje, konci se povlače
zapliću i mrse, zemlja nas guta, lanci zveče
a u sjenama caruje mir…
Otvorit ću kišobran kao Marry Poppins,
razviti svoj kaput
kao crna gavranova krila
i odletjeti u nebo…
Dozrijet će mirisi Arabije,
i kišna popodneva ispred zamka u Osaki,
zveket mačeva i blato na koljenima,
krv i vino izmiješani na usnama –
priča za tisuću i jednu noć…
A mi pijani i uz dim nargile
leći ćemo pored kamina
i ugrijati se tišinom…
Prekrit ću strop ružama
da dosanjam svoj raj
pa makar me ne čekalo ništa jednom
osim blijedih Ciceronovih riječi
od vremena bez milosti,
ja sam previše dio ovoga svijeta
da bih kao Buda otišao…
Zrak ima okus tamjana,
a tragovi svile vuku na jasmin i mirhu,
preko noći prstima dodirujem jutro
mazeći ga kao kosu usnule princeze,
na jastuku šapućem molitve duhovima
da me ostave živim u prvim redovima…
Ne bojim se gledati u oči
ovo je igra ideja i moći
kao šah u šest dimenzija
strpljivo i polako prelazim ploču,
bez žurbe, upijajući je svakim dahom…
Heroji ne umiru lako
i rukopisi ne gore rekao je Woland
a moj jedini grijeh je što volim
i bivam voljen,
što poput arhanđela nemam mira
kad plamen zasja
i horizont se rastoči u vatreni vrt
nebeskog vrtlara…
Utirem put krijesnicama,
urezujem simbol svog plemena
na ruke zaboravljenih bogova
i smijem se, smijem se…
Ovo je samo igra, ponavljam,
i igram je dostojanstveno,
ovaj je svijet moj dom
i pravila dobro znam…
Putevi se razilaze,
putevi se opet spajaju
i svi k jednome vode,
a ja se samo molim
da kazna ne bude
veća od krivnje…


Post je objavljen 14.04.2007. u 20:32 sati.