Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/reforum

Marketing

Vlado Bulić

04_Putovanje u srce hrvatskog sna

Epilog

Kad god čujem Thompsona, sjetim se tog putovanja. Sjetim se Vesne i rečenice: «Ae budi normalan baren dok si sa mnom, molin te». A nekad pomislim da bi cijela ta priča mogla i upaliti. Mogao bih jedne od ovih subota, možda čak i ove, dobiti mail:

Bez obzira na sve, za godinu dana sam gore. Nemoj do tada puknuti od svih tih tvojih sranja. Trebat ćeš mi.

Vesna

PS Pirsala sam jezik.

Mogao bih jedne subote, možda čak i ove, kad me Joke bude pitao «Koliko ću ti botuna naručit za večeras?», reći «Nijednog». Da, moglo bi se sve to ostvariti. Na prvi pogled, ne čini se uopće da bi netko mogao poginuti zbog toga.

Otvaram vrata. U stan ulazi Joke. Sjeda na fotelju, vadi dim i rola. Joke to radi pažljivo. Doživljava rolanje kao Japanci spremanje čaja. Rola duge i tanke. Nikad kraće od petnaest centimetara i nikad deblje od malog prsta pri vrhu. Gledam kako ga završava i pali.

Šta ti je s očima? – pita. – Nisi valjda čvaknija onog od sinoć? Pa tek je tri popodne, jebote.

Dodao mi je džoint.

I, koliko ćeš botuna za večeras?

Sjedio je na fotelji i čekao odgovor.


I.

Konobar! Imaš li Ivana od Thompsona?! – viknuo je tip krvavih očiju i ispucalih kapilara s druge strane šanka.

Čitanje novina i čekanje kraja jutarnje smjene prekinu ti samo tipovi friknuli od rata. Ovaj mi je bio prvi. Radio sam jedva tjedan dana. Pogledao sam drugog konobara. Ovaj je samo kimnuo glavom. Mate konobari već devet godina i zna što treba raditi u takvim situacijama – napraviti sve što ti kažu. Inače će napraviti neko sranje, a policija će, ako i dođe, biti na njihovoj strani. Thompson je počeo.

Čija li je livada?
Čija li je trava?
Čija li je divojka
rumena i plava?

Tip se zagledao u nigdje. Onda prošao rukom kroz kosu, nalaktio se na šank i objema rukama se uhvatio za glavu. Mate je nezainteresirano čitao novine.
Thompson je došao do refrena.

Moj Ivane, pobratime mio,
jesi l` skoro na Kupresu bio?
Je l` Kupreško polje uzorano,
je l` na njemu žito posijano?

Tip je podigao glavu.

Daj devet konjaka!

Mate je podigao pogled s novina, odmjerio tipa i opet mi kimnuo. Uzeo sam čašu, stavio u nju dvije kocke leda i počeo je vrtiti. To je bila procedura. U konjak ne stavljaš led nego samo rashladiš čašu. Mate me učio poslu, a kad je konobarenje u pitanju, čovjek je bio perfekcionist.
Tip me pogledao jebački opasno.

Koji kurac radiš?!
Pa... rashlađujem čašu.
Ma šta me zajebavaš! Daj, boga ti, devet čaša i natoči konjak!

Stavio sam na šank devet čaša i natočio.

Pij! – okrenuo se prema Mati, – I ti isto! I pusti mi Ivana još jedan put!

Ispijali smo konjake. Tip je počeo.

I ja se zovem Ivan. Ja sam iz Posušja.

Nije se obraćao ni meni ni Mati. Govorio je, valjda, samo zato da ga se čuje. Mate se trznuo.

Brat mi se tako zva – rekao je.

Ovaj nije reagirao.

Devet prijatelja mi je poginilo na Kupresu. Svaki ovi konjak je za jednoga.

Strusio je konjak. Mate ga je gledao u oči.

I moj brat.

Tip se trznuo.

Di?
U južnoj Hercegovini, ali mu se piše Dubrovnik – gledao je tipu u oči i složio facu od koje bi se svatko normalan usrao.

Tip se zbunio, prošao opet rukom kroz kosu i samo rekao: «Naplati!»

Zajeba san ga samo za dvadeset kuna. – rekao je Mate kad se tip izgubio. – Da je poginija s njima, to bi bilo knap. Ovako nan je platija duvan – nasmijao se.
Nisi mi reka da ti je brat poginija.
Nije u Hercegovini nego u Oluji, ali pun mi kurac ovakvi tipova, a moš i` sjebat samo kad in opizdiš kontru. Onda ne znaju šta bi rekli, a neće ti radit sranje jer ste, ka, u istin govnin. Tako ti se to radi, moj Novinar.

Mate je bio OK tip. Nismo imali skoro ništa zajedničko, ali smo se nekako odmah skopčali. Radi već devet godina kao konobar i nitko mu ne može prodat priču niti se on trudi da je kome proda. Jednostavno pije s tobom, ne postavlja puno pitanja i brije na seks. Tako mi se, barem, činilo nakon ovih sedam dana. Zvao me Novinar. Zbog Pušione. Od nje nisam odustao. Sve ostalo, ugasilo se nekako samo od sebe. Život u metropoli mi je lagano odlazio u kurac. Od petka do ponedjeljka bio sam na bombonima i spidu, a ostatak tjedna se spuštao apaurinima i travom i pisao. Konobarenje je bilo pokušaj da se vratim u normalu. Desetsatno radno vrijeme ili žena kojoj je stalo najbolji su antinarkotici. Nedostatak iskustva nije bio problem. Ništa nije problem kad ti je rođak vlasnik lokala.

Mate je jedini ovdje znao za sve to. Samo je rekao: «OK, samo nemoj zajebat dok si na poslu!» i nastavio kao da ništa nisam ni rekao.

Krenuo sam promijeniti CD.

Pusti da se vrti – rekao je i nastavio čitati Slobodnu.

Thompson je nastavio.

Vratit će se Ivan s tisuću momaka
pjevat će se pjesme hrvatskog junaka.

Oće kurac – pomislio sam i završio s konjakom devetog mrtvog tipa.


II.

Apaurini, štok-kola i trava genijalan su, nekad mi se čini i jedini, način preživljavanja vikenda u dalmatinskom gradiću koji je, po turističkoj ponudi, na listi drugi odozdo. Jedini način da preživiš Thompsona koji te napada sa svih strana. Da se ogradiš. Da razviješ privatno ludilo jače od općeg i oboliš od najčešće spolne bolesti u Hrvata koju povjeriš samo najboljima kad im kažeš: «Ma boli me kurac!»

Apaurine gutaš da ne popizdiš od stocka i općenito i da sjebeš paranoju od trave i tipa za šankom koji nosi gan, stock da ne zaspeš od apaurina i dosade, kolu da ti ublaži okus stocka, a travu da ti mozak prebaci na frekvenciju na kojoj će sve to oko tebe pretvoriti u nešto jako smiješno. I histeričan smijeh je smijeh.

Thompson me opet napao.

Prijatelji, kako ste mi danas?
Nije ovo vrijeme dobro za nas.

Mate, popizdit ću od ovog Thompsona. Ima li iti jedan kafić u gradu u kojem, dok popiješ tri pića, neće pustit niti jednu njegovu stvar?
Nema.

Izvadio je novčanik i krenuo platiti.

Pogledaj ovo, u pizdu materinu. Jutros san ima pesto kuna u novčaniku, sad iman samo dvista, a neman pojma di san i` potrošija.

Izvadio sam svog.

Evo i ja. Jutros san ima trideset, sad iman samo deset. Da popizdiš.

Počeo se smijati.

Ma ko ga jebe? Kad je beg bija cicija?
Jučer – odgovorio sam.

Počeli smo se smijati kao luđaci. Rulji oko nas ništa nije bilo bistro. Čudno im da se netko smije vikendom navečer u kafiću. Meni, opet, čudno što je njima to čudno. Tko je tu normalan? Ne znam, njih ima više.

Jeben ti mater – nastavio je. – Zato ja volin pit s tobon. Pričaš totalna sranja, pričaš totalno debilne stvari koje nikomu normalnomu ne bi pale na pamet. I znaš, pizdo, da su to sranja, ali te boli kurac.
Nisu sranja.
Evo vidiš. Opet. Dikod mi se učini da si glup ka kurac.
I meni. Amo ća.
Di ćemo?
Amo do videoteke. Ionako će sve zatvorit za dvi ure. Jebote, grad je u srid lita prazan u ponoć. Policijski sat usrid sezone. Pa zavarit ću. Jebote, jučer su klapu istirali iz kale jer je, ka, narušavala javni red i mir.
Ajde opet budi nenormalan. Kad si normalan, samo sereš po svemu. Jebiga, znan i ja da je to u kurcu, ali nije do mene.

Thompson nas je ispratio.

Daleko, daleko, iza devet sela,
daleko sam ja.

Pa koji kurac radiš tamo? – promrmljao sam.

* * *

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

Treštalo je iz kafića nesuprot videoteke. Valjda. Ili mi se stvar samo primila za mozak. Ne znam, jebiga, znam samo da je čujem. Vrzmali smo se po videoteci. Izbor filmova i nije bio nešto. Ratni, akcijski, hrpa pornića i pokoja komedija. A onda sam je skužio. «Strah i prijezir u Las Vegasu». Opet Thompson. Ne ovaj, nego Hunter Thompson. Ali ipak Thompson. Imalo je nekog smisla. Valjda zbog trave. Došao sam do pulta. Mate se pojavio s «Behind Enemy Lines».

Pogledaj dobroga filma – rekao je. – Srbi u Bosni sore američki F18 i sad ovi pilot cili film biži od nji.

Pogledao je prema mojoj kazeti.

Šta ti je to?
O dva tipa šta se pucaju svim i svačim i kreću na putovanje u Las Vegas. I onda ih počnu pucat halucinacije pa im se svi ti ljudi oko njih čine ka zviri.
Moga san i mislit – zaključio je.

* * *

Sjeli smo u Matinog golfa. Gledao sam u omot. Podnaslov filma – Putovanje u srce američkog sna. Las Vegas. Hm, kako izgleda srce hrvatskog? Gdje je? Nemam pojma. Ali u džepu imam dovoljno dima i cijelu noć da skužim. Upalio sam radio.

Daleko, daleko, iza devet sela,
daleko sam ja.
Di su vuci, vile i hajduci,
tamo tebe čekam ja.

Ma odjebi! – promrmljao sam i ugasio ga.

* * *

Matini starci vikendom su bili na selu tako da je stan bio prazan. Iznad TV-a visio je hrvatski grb, grb bratove mu brigade i bratova slika s crnom trakom.

Šta gledaš? – pitao je.
Ništa, jebiga.

Doteturao je do vitrine, izvadio bocu konjaka i stavio je na stol. Počeo sam rolati. Pogledao je prema slici.

To starci neće da skinu. Mislin, jebiga, poginija je, šta `š sad?
A jebiga.
Ma ne jebe ti to mene puno. Mislin, ne jebe,... jebe, ali ono...
Kužin.

Otišao je do druge vitrine.

Meni su svi s kojima mogu pit i zajebavat se OK – otvorio je vitrinu – ali bi mi stari sasuja dva metka u čelo kad bi mi cura, amo reć, bila Srpkinja.

Okrenuo se držeći gan od starog. Počeo se smijati. Lagano histerično. «Ne boj se, prazan je», rekao je. Onda smo se obojica počeli smijati. Čvaknuo sam još jedan apaurin, popio čašu konjaka i zapalio. Gledao sam pištolj. Ovaj ga je vrtio po rukama, proučavao, repetirao na prazno. Igrao se kao malo dijete. Nešto se nije uklapalo. Ili pištolj ili Mate? Nisam se mogao odlučiti. Pustio sam film. Gledao sam ga već dva puta, jednom normalan, jednom napušen. Nikad još pod utjecajem Thompsona. Mate je trusio konjak i ništa mu u tom filmu nije bilo bistro.

THC mi je izvršavao desante na mozak. Kako izgleda srce hrvatskog sna? Gdje je? Ova dvojica putuju u Las Vegas. Kud bi mi mogli krenuti? Imao sam osjećaj da sam blizu rješenja, ali neki detalj je falio. Nešto što bi razjasnilo cijelu stvar. Povukao sam još dim. A onda se pojavio. Pištolj u ruci Doktora Gonza. To je to. Sve mi je postalo jasno. Naglo sam ustao i ugasio TV. Mate se presto igrati pištoljem.

Koji ti je sad kurac?!
Diži se, idemo!
Di, Isusa ti?
Idemo tražit Thompsona.
Jes ti poludija, koji ti je kurac?
Sve ću ti objasnit. Imaš li doma CD od Thompsona?
Iman.
Gledaj. Čovik koji je napisa knjigu po kojoj su snimili ovi film ti se zva Thompson i napisa je kako doć do srca američkog sna. Ovi naš Thompson ima stvar u kojoj piva kako u Hrvatskoj doć do tamo. Ova dva u filmu piju i drogiraju se ka i mi. Jedan je novinar, a drugi odvjetnik. Ja san novinar, a ti konobar, šta znači da kopčaš kako se stvari ovde događaju pa me kuliraš. Isti kurac ka odvjetnik. A sad uzmi CD i idemo.

Gledao me s čuđenjem.

Di, Isusa ti?
Ma uzmi jebeni CD i idemo!

Pogledao me, uzeo CD i samo rekao: «Jeba me bog ako san ja normalan!» Gledao sam u pištolj. O njemu je sve ovisilo. Stvari su se trebale poklopiti. Gledao sam Matu. Obuo je cipele i krenuo prema vratima. Onda zastao. Čekao sam. «Ajde, uzmi ga», govorio sam u sebi. Vratio se do vitrine, uzeo metke, uzeo gan, napunio ga i spremio u hlače. «Za svaki slučaj», rekao je. Nisam mogao vjerovati, počelo se odvijati. Stić ćemo tamo. Jebote, stvarno ćemo stić tamo! U samo srce hrvatskog sna.

* * *

Opet smo bili u golfu. Bilo je oko jedanaest i ceste su već bile poluprazne. Unatoč sredini ljeta i unatoč vikendu.

Di sad? – pitao je.
Do benzinske po pive, pa ćemo onda dalje.

Pustio sam CD. Thompson je počeo.

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

Čujem, pizda ti materina – mrmljao sam.

Po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni.
Kad zapiva sokol, sve si bliže meni.

Vratio se sa šest velikih Tuborga. Krenuli smo. Na put u srce hrvatskog sna.

Di ću sad?
Ovako, priđi priko mosta pa vozi uz riku.
Ma nemoj me jebat, znaš kakva je cesta tamo?!
Bit će da je užasna.
Makadam, Gospe ti.
Pa to je to, kako ne kužiš? Evo, slušaj!

Po prašnjavom putu ti uz rijeku kreni.
Kad zapiva sokol, sve si bliže meni.

Počeo se smijati. «Jeba me bog ako smo mi normalni!», mrmljao je. Nakon deset minuta, golf dizel je pičio 120 na sat po prašnjavom putu uz rijeku.
Pili smo Tuborge. Koncentrirao sam se na pjesmu, Mate na cestu. Išli smo prema tamo, prema samom srcu domovine, prema hrvatskom snu, 120 na sat.
Thompson je došao do refrena.

Daleko, daleko, iza devet sela,
daleko sam ja.
Di su vuci, vile i hajduci,
tamo tebe čekam ja.

Mate, tribamo brojit devet sela i doć negdi di ima vukova i hajduka. Znaš li di je to?
Ne znan za vukove i hajduke, ali prošli smo već tri sela.
Daj misli malo. Vukovi. Je li bilo vukova ovde?
Čekaj... Znan, čita san u Slobodnu nikidan da je nekomu čoviku zaklalo ovce. Bilo je prije vukova, ali su i` poubijali pa i` sad uvoze. A uvoze neke iz Sibira. To ludo nešto pa napada sve šta se kreće.
Zakon! A hajduka?
E, toga ti nema.
Ma mora bit, nemoj me zajebavat! Ajde misli!
Nema, Isusa ti. Koji hajduci, jesi popizdija? Znaš otkad toga nema.
Ma mora bit, pizda mu materina.

Muk. Mora biti nekakvih hajduka u blizini. Barem nešto slično. Mora se stvar poklopiti. Inače ništa od cijelog puta. Mislim, što ako ih nema? Je li cijela ova večer sranje? Mora biti hajduka. Onda se dosjetio.

Ima, jebote, ima! Mali jedan. Igra za juniore Hajduka. Prije je ovde igra.
Jesan ti reka da ima?! Piči tamo!!

Golf dizel je nastavio gutati cestu 120 na sat. Na putu prema hrvatskom snu. Prema Thompsonu koji nas tamo čeka. A što onda?, promislio sam. Kad nađeš to mjesto, kad dođeš do srca hrvatskog sna. Što onda? Što ako se razočaraš? Ako to nije ono što misliš da ćeš naći? Ne znam, ali zasad ionako ništa nema smisla. Ne može biti gore od ovih sranja što te okružuju. Mislim, možda i može, ali neke će mi se stvari valjda razbistriti. Nešto ću shvatiti. Ako ništa, barem ću moći reći da sam bio tamo. Da sam došao najbliže što sam mogao. Došli smo do raskršća. Golf je stao.

Di sad? – okrenuo se prema meni s pogledom djeteta koje očekuje od tebe da znaš odgovore na sva pitanja.
Ne gledaj mene. Pusti CD.

Pustili smo stvar još jednom i čekali.

Nemoj ići lijevo na križanju staze.

Evo ga! Slušaj dalje!

Tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze.
Nego hajde desno do velike stijene,
gorske će te vile dovesti do mene.

Vozi desno!

Nastavio je voziti. Gledao je u cestu, nakon štoka, konjaka i pive. Nisam znao o čemu razmišlja. Da li brije samo na brzinu jer nikog nema na cesti, da li se pita je li poludio, možda misli na brata, na pištolj. Možda se i on nada da će tamo naći nešto. Nešto užasno bitno. Sumnjam, nije taj tip. Što ću ja naći tamo? Možda je taj san neka sasvim subjektivna stvar, jebiga. Nešto što nije hrvatsko, nego samo tvoje. Zašto bi se onda zvalo hrvatski san? Zašto se onda američki zove tako? Ne znam. Znam samo da što prije želim stići tamo. Želim to vidjeti! Nastavio je voziti kao luđak. Ulazili smo u šesto selo po redu. Totalni mrak. Samo se reklama lokalne birtije nazirala u daljini, a ispred nje par automobila i stoperka.

Jebote, evo vila! Stoj! – viknuo sam.
Šta je sad?
Ala šta si glup! Pa gorska vila. Kopčaš? Odvest ćeš je di ti kaže i kad dođemo tu, to je to. Sve se poklopilo, ne mogu virovat!
Zgodna je, jebote.
Ma jebe mi se. Samo je skupi.

Ušla je u auto.

Dobra večer, momci. Dokle idete?

Pogledali smo se.

Još tri sela – Mate se otrijezni kad skuži žensku.
Super. I ja. Sestra mi slavi rođendan tamo, a nisam mogla otić prije jer radin onde di ste me skupili.
I mi smo konobari – nasmijao joj se u retrovizor.

Bio sam oduševljen situacijom. Sve se poklopilo. Moramo doći do tog tuluma. To je to. Tamo će se nešto dogoditi. Nešto užasno bitno. Nešto ću vidjeti. Neki kurac od kojeg će mi sve postati jasno.

A vi? Šta ćete tamo?
Tamo nas čeka Thompson – odgovorio sam.

Mate me pogledao kao da me želi ubiti.

Molim?
Gledaj, srećo, slušamo onu stvar «Daleko, daleko iza devet sela» od Thompsona pa brojimo sela da vidimo di ćemo doć. To ti je, ono, središte hrvatskog sna.

Mate je popizdio.

Pa moje selo? – počela se smijati.
Da, a ti si gorska vila koja će nas dovest do tamo. Evo, slušaj.

Nego hajde desno do velike stijene,
gorske će te vile poslati do mene.

A Isusa ti, šta si lud! – rekla je i počela se smijati. – Nema frke, idete sa mnom na tulum? Oćete?
Jasna stvar. Kužiš, jednostavno nas moraš odvest tamo, inače nam je cili put bija za kurac. Ja tamo moram nešto nać, nešto vidit. Neman pojma koji je to kurac, ali znan da je tamo.
Ti stvarno nisi normalan. Lud si ka kupus – opet se smijala.

Okrenula se prema Mati. «Boga mi, i ti.» Ovaj se samo nasmijao.

Je li ti živiš tamo ili...
Nisan, živin doli u gradu, samo su mi starci otamo pa su dali sestri ključ za tulum.

Mate je nastavio pričati s njom. Gledao sam cestu. Još malo, još samo malo i tamo smo. Još samo jedno selo. Još pet minuta i tu smo. U samom srcu hrvatskog sna, u mjestu u kojem ću naći odgovore na sva pitanja, u mjestu koje cijeli život tražim, a bilo mi je pred nosom.

Više ništa nije postojalo. Ni gorska vila, ni Mate, ni golf. Samo cesta. I uzbuđenje. Uzbuđenje koje je ispunjavalo cijelu utrobu. Došlo mi je da povratim.

* * *

Evo nas u selu. Još samo da dođemo do kuće – rekla je gorska vila.

Usporili smo. Bili smo nadomak samom srcu hrvatskog sna. Uzbuđenje je raslo. Ili strah? Ili mučnina? Ne znam točno šta, znam da je nešto veliko raslo u meni dok smo se vozili sablasnim devetim selom. U potpunom mraku. Okruženi borovom šumom i planinom - velikom stijenom. Između kamenih kuća koje su izgledale kao da nitko već godinama ne živi tu. Izvadio sam mobitel da vidim koliko je sati. Bilo je oko ponoći. I nije bilo signala. Bili smo odsječeni od svake civilizacije, sami, prepušteni sebi i Matinom pištolju. U samom srcu hrvatskog sna. U mraku i potpunoj izolaciji. Onda opet, negdje u daljini:

Čuješ li me kako dozivam te, rode,
priko devet šuma i velike vode?

Postajalo je sve glasnije. Približavali smo se. Ugledao sam par automobila parkiranih ispred jedne od kuća i nešto što je trebalo biti lightshow na jednom od prozora.

Evo nas – rekla je gorska vila i izišla iz auta.

Puhao je ljetni povjetarac i mrsio joj kosu. Izgledala je stvarno kao vila. Mahala je rukom i govorila: «Idemo, gori su!» Jedva sam hodao. Sve oko mene bilo je nestvarno i ništa se nije micalo. Sve kao da je stajalo na mjestu i do mozga mi dolazilo poput slika. Poput fleševa iz nekog horora. I mučnina, pomiješana sa strahom. I uzbuđenjem. Raslo je. Nešto veliko je raslo u meni i čekalo pravi moment da iziđe vani. Penjali smo se na gornji kat kao u nekom Hitchckokovom filmu, u nekoj pripizdini, u nekom oronulom dvorcu s hrpom vrata, u potpunom mraku. Iza jednih je bio Thompson. Čuo sam ga.

Oj Zagoro, lijepa li si.
Slavonijo, ravna ti si.
Herceg Bosno, srce ponosno.

Dalmacijo, more moje.
Jedna duša, a nas dvoje.
Pozdrav Liko, Velebita diko.

I još hrpu glasova koji su se stapali u nekakav ogroman zvučni val koji će, imao sam osjećaj, potopiti cijeli ovaj hodnik i odnijeti nas tko zna gdje čim se vrata otvore. Uhvatila je kvaku. Čekao sam što će se dogoditi. Otvorila je vrata iza kojih se nalazilo samo srce hrvatskog sna. Mjesto koje sam tražio. Bilo je tu. Bilo je samo metar od mene. A onda - šok.
Zapljusnuo me smrad znoja i alkohola i uvukao mi se u svaku stanicu. Smrad se miješao s Thompsonovim glasom i znojnim tijelima petnaestak pijanih tipova koji su, goli do struka, skakali po sobi izvan svakog ritma i grlili se kad bi se dovoljno približili jedan drugom. U samom srcu hrvatskog sna.
Začuo sam Matin glas.

Bog te jeba, ni jedne ženske.

Onda sam vidio gorsku vilu kako trči do jednog od tipova i ljubi ga. Onda opet čuo Matu kako kaže: «E, stvarno ga jebi» i vidio ga kako odlazi do stola s pićem. Ostao sam na vratima. Ono što je cijelo vrijeme raslo u meni doseglo je svoj vrhunac. Mučnina. Razočarenje. Strah. Ne znam što je sve tu bilo, ali miješalo se sa zvukom i slikom u koktel koji je tjerao na povraćanje. Bauljao sam mračnim hodnicima i tražio vrata. Vrata prema vani. Prema nekom mirnom, prozračnom mjestu na kojem ću se moći u miru isprazniti. Dovoljno udaljenom od srca hrvatskog sna, mjesta koje je tjeralo na povraćanje.

Uspio sam izići. Sjeo sam na nekakav zid i čekao. Čekao da počne izlaziti iz mene. Sve. Sve što se cijelim ovim putovanjem kupilo unutra i doseglo vrhunac u momentu prosvjetljenja. Thompsonovi stihovi ponovno su se počeli odbijati mozgom. Ali, nakon otkrića, dobili su sasvim novo značenje, a one stvari koje se nisu urlale nego se skrivale negdje izvan refrena narasle su u mom, THC-om obogaćenom, mozgu i cijela priča dobila je sasvim novi smisao. Zašto Ivanu tepa «Moj Ivane, pobratime mio!»? Zašto pjeva «Nisu cure što su bile.»? Zašto pjeva «Pukni puško poludit ću, nemam drage, ostarit ću!» Zašto želi da se «sjete na ponosne dane, kada jedan uz drugoga stane»? Zašto doziva prijatelja iza devet sela gdje će ih «budit sunce velikoga sjaja»? Zašto koristi pozadinu od Abbe? Zašto se ovi polugoli tipovi unutra grle? Zašto nema žena na tulumu?

U srcu hrvatskog sna odvijala se orgija latentnih pedera. Počeo sam povraćati.


III.

Kad sam se probudio, sve oko mene bilo je bijelo. Bijela školjka, bijele pločice, bijela kada. Bio sam mokar od glave do struka. Zadnje čega sam se sjećao bio je nekakav ženski glas i predivno lice s velikim očima. Pogledao sam koliko je sati. Ležao sam ovdje skoro sat vremena. Izišao sam na hodnik. Iza jednih vrata, Thompson nije odustajao. Sve mi se pomalo vraćalo. Cijelo putovanje. Tulum. «Jebote, stvarno nisam normalan», pomislio sam. Matu sam našao iza onih vrata. Sjedio je na prozoru i trusio votku iz boce. Nije se micao, samo je promatrao cijelu situaciju. «Dobro mu je», pomislio sam, «ima dovoljno cuge i muzičku pozadinu koja mu odgovara.» Glava me užasno bolila i vrtilo mi se. Triježnjenje je zajebana stvar. Pogotovo triježnjenje riganjem. Izišao sam vani da dođem sebi.

Na onom istom zidiću sjedila je cura koju smo pokupili putem i pričala s još jednom. Predivnog lica i velikih očiju. Ona me, valjda, odvukla do zahoda.

Jesi naša Thompsona? – pitala je stoperka i nasmijala se.
Moš mislit – sjeo sam do njih.
Ovo mi je sestra. Upoznajte se. Ispričala san joj kako ste došli do ovde. Umirala je od smija.

Zvala se Vesna.

Jesi me ti možda odvela do zahoda?
Aha. – gledala me onim velikim očima kao da očekuje nešto od mene.
Sori, jebiga, pretjera san malo.
Ma nije bed.
Jesan napravija još kakvo sranje?
Nisi, samo si priča neke stvari koje nisam baš kužila i popizdija na mene kad sam ti rekla da je ovo moj rođendan.
A šta sam to priča?

Stoperka se izgubila. Sjela je s tipom u auto i otišla.

Pa, priča si o nekakvom hrvatskom snu, spominja neke pedere i napa me da kakvi je to tulum ženske od osamnest godina na kojem su samo tipovi i govorija da niko ovde nije normalan i da je ovde sve u kurcu. Uglavnom, to.
E, stvarno sori. Mislin, ne znan koliko ima smisla da ti se izvinjavan, ali, ono, bila si OK prema meni, a ne znaš me. Osjećan se ko govno.
I tako mislin da si dobro sve to reka.

Ovo nisam očekivao. Pogledao sam je. Oči su i dalje imale onaj pogled s upitnikom.

Dobro onda, jebiga, di su žene?

Nasmijala se.

Bilo ih je nešto malo, ali su otišle. Ovo mi je od momka ekipa, s njima se ionako najčešće družin. Neman baš ženskih prijateljica.
Čudno.
Ma ovde ti je sve čudno. Nego, ne znan te. Odakle si?
Tu, iz jednog sela blizu grada, ali već pet godina živim u Zagrebu.
Blago ti se.
Kako to misliš?
Ma duga priča. Nego... – i dalje me gledala s upitnikom.
Reci.

Napravila je malo dužu stanku, zagledala se u pod pa vratila pogled na mene.

Jesi se stvarno pokuša ubit na svoj osamnesti rođendan?

Ne opet. Opet sam pričao sranja. To radim uvijek kad pretjeram. Ni dalje nije skidala pogled. Ni upitnik.

Da, jebiga.
I zašto nisi?
A zašto to tebe zanima?
Reć ću ti, ako mi kažeš zašto nisi.
Pa, kad san pribacija noge priko ograde nadvožnjaka, došla mi je u glavu slika stare kako mi mlađoj sestri objašnjava da se nikad više neću vratit.

Izgledala je začuđeno. Ili oduševljeno? Nisam mogao baš razabrati.

Zašto te to zanima?
Zato šta san i ja to probala prije par godina i odustala, manje-više, iz istog razloga.

Gledao sam je i želio joj postaviti milijun i jedno pitanje. Za početak, što radi na ovom mjestu. A onda se s parkirališta pred kućom čuo pucanj, pa drugi, pa treći. «Sranje!», viknuo sam. Zaboravio sam na Matin gan. Okrenuo sam se prema njoj. Nije djelovala previše uplašeno.

Slušaj, ovo mi je frend. Ja ću to sredit. Pamti broj pa me nazovi.
Molim?
Broj mobitela! Pamti! – viknuo sam.

Izdiktirao sam joj broj na brzinu i potrčao prema parkiralištu. Nekoliko svjetala se upalilo na okolnim kućama, a svi s tuluma su se skupili u dvorištu. Dotrčao sam do Mate.

Moj Ivane, pobratime mio,
jesi l` skoro na Kupresu bio?
Je l` Kupreško polje uzorano,
je l` na njemu žito posijano?

Treštalo je iz golfa. Mate je sjedio unutra i ciljao neko stablo.

Mate, koji ti je kurac? – viknuo sam.

Naglo je otvorio vrata i izletio vani. Uperio mi je pištolj u čelo. «Sranje!», pomislio sam.

Šta koji mi je kurac!? Ti mene pitaš koji mi je kurac?! Pa pogledaj na što ovo liči, bog te jeba! Skuži di živin, pička mu materina! Subota navečer je, jebemu Isusa, a ja san u nekom jebenom selu u pički materinoj. Pa je li mi brat za ovo poginija?!
Dobro, jebiga, nisan ja kriv šta je sve u kurcu?
Umukni! Ubit ću te! Sve ću vas poubijat, majku van jeben! Sve!

Okrenuo je pištolj prema ekipi s tuluma. Ovi su se razbježali. Vidio sam Vesnu kako čuči kraj nekog tipa iza jednog stojadina. Opet se okrenuo prema meni.

A tebi je sve to smišno, govno nadrogirano! Jesan ti i ja smišan, a?
Nisi, jebote, pa prijatelj si mi.

Trudio sam se ostati miran, gledajući gan s krive strane.

Ja tebi? Ma boli tebe kurac za mene! Za misec dana ćeš ić ća, drkat kurac gori po Zagrebu, a ja ću ostat ovde, usrid ovoga sranja. A je li znaš kako zima ovde izgleda? Nemaš pojma! Jebena komunjaro zagrebačka! Novinari, komunjare. Svi ste vi stoka!
Jesmo, jebiga, ali ja san ti frend. Volin te, pička mu materina, a ti me oćeš ubit.
Ne seri! Nemoj meni tu priču prodavat! Ubit ću te ka zeca, oću majke mi!

Stavio mi je cijev na čelo i gledao me pogledom luđaka. Usrao sam se kao nikad u životu.

Znaš, prije pet minuti san tu nekoj ženskoj priča kako si mi jedan od bolji prijatelja, a znan te samo sedan dana – rekao sam.

Glas mi se tresao. Cijeli sam se tresao. Opet mi je došlo da povratim, ali više nisam imao šta. Samo mi se neka kiselina skupljala u grlu.

Lažeš, pizdo! Lažeš!
Vesna! – zaurlao sam. – O čemu san ti priča maloprije?

Došetala je do nas. Gledala ga je ravno u oči.

Reka mi je da ima miljun prijatelja, ali da se niti jedan ne bi s njin vozija do iza devet sela tražit Thompsona. Da bi mu svi rekli da je lud, a ti si, eto, bez prigovora iša.

Spustio je pištolj. Bio je zbunjen. Ja sam nastavio.

Oćemo pivat?

Šutio je. Nakon Vesnine rečenice, izgubio je onaj pogled. Trebalo ga je natjerati da ispuca sve metke. Da se vrati u normalu. Da se rasplače. Što je najžalosnije, on mi je pričao kako je to radio tipu kad mu je s ganom ušetao u kafić. Bio sam koncetriran na sve detalje kao da sam na spidu.

Oćemo «Čavoglave»?

Gledao me. Još uvijek je držao pištolj. Zbunjen. Počeo sam.

U Zagori, na izvoru rijeke Čikole!

Ajde sad ti!

«Stala braća da obrane naše domove!», zaurlao je.

Pucaj, Mate!

Sprašio je još tri u zrak. Ostala su još tri. Gledao me. «Jeben ti mater ludu!», rekao je, zagrlio me i počeo plakati. Jedva je stajao na nogama.

Oprosti, stari, ali pun mi je kurac! – plakao je kao malo dijete.
Daj, ne budi pičkica! Neš plakat ovde isprid ovi debila. Amo zapivat još jedan put. Čoviće, ima da probudimo cilo jebeno selo! – trebalo ga je natjerati da ispuca i preostala tri.

Nasmijao se. «Jebat ćemo in majku svima!», zaurlao je.

Ja sam opet počeo.

Čujte srpski dobrovoljci,
bando četnici!

Zagrlio me. «Stići će vas naša ruka i u Srbiji!» Ispucao je zadnje metke. Odgurnuo sam ga i svom ga snagom probio šakom u glavu. Pao je. Rulja okolo je samo gledala. Nitko se nije miješao. Šutili su. Okrenuo sam se prema Vesni. Stajala je na istom mjestu. «Hvala», rekao sam. Nije reagirala. Ugurao sam ga na zadnji sic, upalio golfa i krenuo. Što dalje od srca hrvatskog sna.

Bilo je oko četiri ujutro kad sam mu parkirao ispred stana. Uzeo sam mu ključeve i pištolj i ostavio ga da spava u autu. Bauljao sam mu po stanu. Nisam imao snage ni da se otuširam. Samo sam legao na kauč i zaspao.


IV.

Probudilo me lupanje. Mate je urlao s druge strane vrata. Cijeli stan mi se vrtio. Pištolj na stoliću, TV, boca konjaka, slika iznad TV-a. Vraćala mi se cijela predhodna večer. Onaj luđak me htio ubiti. Otvorio sam.

Koji je tebi kurac? – počeo je.
Meni? Ti mene pitaš koji mi je kurac?! Pa zamalo si me ubija sinoć, majmune! Još najbolje da ću te nakon toga pustit u istu prostoriju.

Pogledao je prema stoliću. Vidio gan i zašutio.

Radimo za dvi ure. Spremi se – rekao je.
Čekaj malo. I to je sve šta imaš reć? Pa ti si totalni luđak, jebote!
Ja luđak? A ko je tražija Thompsona?
Dobro, jebote, ali nisan puca okolo!
Jebiga, puka san. Jesi živ? Jesi. Ako ćeš zvat muriju, telefon ti je tamo.
Ma goni se u pičku materinu! – rekao sam i krenuo se tuširati.

Čekao sam skoro sat vremena dok se sredio. Sve na njemu moralo je biti precizno namješteno kao da konobari u Švicarskoj. Uredno ispeglana košulja, cipele očišćene tri puta, na kosi šaka gela, a lice glatko tako da ruka ne zapinje ni u jednom smjeru. Na kraju bi izgledao kao da se ide primati u pionire. Ili primiti prvu pričest.

* * *

Sve smo mogli, sve smo smjeli.
I pili smo što smo htjeli.
Ej, prijatelji, kako ste mi danas?

Sviralo je u kafiću u kojem smo prije svake popodnevne smjene odrađivali zadnju fazu triježnjenja.

Daj, Mare, boga ti, promini muziku – rekao sam konobarici prije nego smo sjeli.
Šta ćete? – pitala je.
Daj one dvi za buđenje.

Ugasila je CD i upalila radio. Otamo se javio Zečić.

I kad zbrojimo što nam život da,
ostanemo uvijek lišo bez punta.

«Nije ni čudo što ovdje svi pucaju», promislio sam.

Šutili smo. Gledao sam Maru kako nam kuha kave. U duplu kavu stavljala je tri šećera, hrpu šlaga, a onda kroz šlag nalijevala konjak. To je vraćalo u život bolje od spida.

Šta je to bilo sinoć? – pitao je.
A ništa, jebiga, drža si mi pištol na čelu. Usra san se ka nikad.
Sori, jebiga. Uvik puknen kad pijen sam. Samo obično neman pištol kraj sebe. Jebote, moga san te ubit.
Ma sereš.
I šta je onda bilo? Ja se kurca ne sićan.
Sra si mi da san komunjara, da ćeš me ubit i to. Spasila me neka ženska šta te uvjeravala da san joj priča da si mi najbolji frend. Onda san te nekako natira da pivaš sa mnom «Čavoglave» i ispucaš metke u zrak.

Počeo se smijati.

I ti si piva «Čavoglave»?
Drža si mi pištolj na čelu, jebote.
A jesi pičkica.
Ma goni se u kurac. Zato san te probija šakon kad si ispuca sve metke. Nemoj se ljutit.
Pička ti materina, zato me vilica boli cilo vrime!

Ispratio nas je Magazin.

Minus i plus, ko Amer i Rus,
u mom svijetu ti si korov, a ja hibiskus.

Ej, ti si novinar, koji je kurac ovo hibiskus? – pitao je dok smo izlazili.
Neman pojma, neka biljka.

* * *

Popodnevna smjena traje od dva popodne do jedan ujutro. A zapravo traje od sedam navečer do jedanaest i po jer su do sedam turisti na plažama, a onda na večeru nahrupe svi odjednom. Tako da do sedam sjediš ispred restorana i gledaš more gdje se tebi diže. Ne toliko na more koliko na sve one uvozne obnažene dijelove tijela koji paradiraju plažom i okolicom. A Oliver uživa negdje

na osami blizu mora
gdje se sunce zemlji smije.

I sluša nekog galeba kako kliče da mu je lipo.

Čitam novine i trusim jedan od koktela koje sam u momentima dosade patentirao sasvim slučajno. Vincenta Vegu, recimo, kojeg je jedan frend patentirao u tarantinovskom zanosu na jednom tulumu dok se vrtila ona stvar na koju Travolta i Uma plešu, a u čašu ulijevao sve što mu je bilo pri ruci – rum, votku, kivi, koko, bitter, pipi i đus. Mate obično ne dijeli to oduševljenje nego briše pepeljare, beštek, broji čačkalice u onim metalnim sranjima što se stavljaju na stol. Provjerava količinu soli i papra u svakoj od posudica, onda ulje i ocat. Onda oko šest ulazi u zahod i ne izlazi nekih pola sata. Sve dok se ne uvjeri da mu svaka dlaka na glavi stoji upravo na mjestu na kojem Nijemac sa ženom i troje klinaca koji će za dva sata doći na večeri želi da stoji. Kako bi taj Nijemac reagirao kad bi znao da je konobar koji mu se tako uljudno smješka, večer prije, zamalo upucao onog drugog koji stoji za šankom i toči mu Kaltemberg? Nije imalo smisla razmišljati o tome.

Zazvonio mi je mobitel. Nepoznat broj. Nepoznat ženski glas.

Vesna je.

Zapamtila je broj. I nazvala. Nakon cijelog onog sranja sinoć i izraza njenog lica kad smo odlazili, to mi se činilo malo vjerojatnim.

Nisan mislija da ćeš zapantit broj. Ni da ćeš nazvat, da buden iskren.
Cili dan se mislin da li da nazoven. I, evo...
Reci.
Di si?
Radin.
Do kad?
Triba bi do jedan, ali moga bi izletit i ranije ako oćeš da se nađemo.

Muk.

Može. Čekan te na rici, kraj oni brodova.
Može negdi bliže?
Ne može.
Zašto?
Objasnit ću ti kad se vidimo. Čekan te tamo.
Dobro, jebiga, vidimo se.

Bilo je oko šest i po kad je Mate sjeo za stol da odradi zadnju fazu pripreme za najezdu gladnih turista. Donio je dvije bitter-travarice i zagledao se prema plaži. Nazivao je to psihičkom pripremom.

Mate, mogu li izgibat ranije večeras?
Zašto?
Triban se nać s jednon ženskon.
Ideš jebat, a? Znaš da za to nema frke. Je li ti triba auto?
Ne triba. Ne iden jebat, iden se samo vidit s njon.
Je, povirovat ću ti. Koja ti je to?
Ona s tuluma.
Bog te jeba, ti stvarno nisi normalan.
Zašto, u pizdu materinu?
Jebote, ti stvarno nikad nećeš skužit.

Ustao je, uzeo jelovnike i otišao do prvih gladnih gostiju.

Raditi za šankom usred sezone možeš samo lagano pijan. U sedam staneš iza šanka i do jedanaest nema mirovanja. Osjećaš se kao DJ, samo što ne miksaš mjuzu nego pića. Transiraš uz muziku, bez obzira koja ona bila i koncentriraš se samo na Matine narudžbe. Četiri sata ti mozak ne procesira ništa osim velikih i malih Kaltemberga, kole, fante, đusa, mineralne, stocka, konjaka, travarice, prirodnih sokova i svega ostalog što te okružuje. Kada nakon toga sjedneš u neki drugi kafić i kad te konobar pita «Šta ćeš?», osjetiš se skroz zbunjeno. Nemaš pojma što bi naručio, sve to što vidiš iza njega ti se nekako gadi. Ali ipak ti val ugode prošeta tijelom kad naručiš i vidiš tog konobara kako ti to donosi jer, eto, nisi na njegovom mjestu. Slična stvar mi se događala i s tekstovima.

Bilo je oko ponoć kad sam oprao zadnje čaše. Vani je sjedilo još nekoliko pijanih Čeha sa ženama i klincima i ozbiljno razmišljalo o tome da li da odu ili naruče šestu turu velikih piva. Mate je brojao lovu, a onda mi dao pedeset kuna.

Evo ti, plati malon piće.
Šta je to?
Manča. Inače je ne dilin sa šankerin, ali šta ću od tebe – valjda se vadio za ono sinoć.
Pedeset kuna? Koliko je onda tebi ostalo, pizdo?
E, to nikad nećeš znat. A ti me opet zajebaji kad buden brojija čačkalice. Da ti radiš s njima, jeba mi pas mater kad bi ti ostavili kune. Nu te na što ličiš, nisi se obrija ima pet dana. I daj, boga ti, neka ti neko ispegla tu pregaču.
Ja san šanker, odjebi.
Ae nazovi kad svršiš – uvalio je smajl velikog jebača - pa ćemo do benze na pivu.


V.

Sjedila je na obali rijeke i... Nije plakala, pušila je duvan.

Je li me dugo čekaš?
Dva duvana – nasmijala se.

Sjeo sam do nje. Ništa se nije čulo. Samo rijeka i šum grada u daljini.

Zašto ovde?
Pa pogledaj kako je super. Nigdi nikoga. Samo kajići, rika, more u daljini, a grad samo čuješ.

Pogledao sam je. Gledala je u pod.

Zašto imam filing da nije samo to?

Podigla je glavu.

Je li ti imaš pojma kako je biti žensko ovde? – rekla je to skoro ljutito.
Dobro, jebiga, u čemu je problem?

Zagledala se u nigdje.

Četri godine sam u vezi i zaručena. I ako me iko vidi sad s tobom, sutra ću bit glavna kurva u cilon gradu.

Ovo je bila šaka u samo središte mozga.

Ali tek ti je osamnest, jebote! Uostalom, samo pričamo.
Znam, ali ajde ti to njima objasni.
Dobro, a taj tvoj tip?
Kad bi zna di san, nacrta bi se ovde za pet minuti i ubija boga u tebi.
A u pičku materinu. Oćeš reć da san samo zato šta san doša ovde upa u sranje?
Pa e, zato me cili dan bilo stra nazvat.

Nisam to shvaćao ozbiljno. Mislio sam da pretjeruje.

Ništa novo. Ionako redovno upadam u sranja, prešlo mi u naviku više. – nasmijao sam se. - A jebiga, onda ćemo se trudit da nas niko ne vidi. A ako me i napadne, jebiga. Mislin, sinoć me onaj luđak zamalo ubija, ne može bit gore od toga.

Opet me pogledala onim velikim očima. I opet su izgledale kao da očekuje nešto od mene.

Je li voliš Gibonnija?
Ej, pričaš s bivšim pankerom. Ne volim baš domaću mjuzu. Jebote, prvi roker nam je bija Kićo Slabinac. Šta više reć o tome?

Smijala se. Početna napetost je nestala. To je bilo OK.

Ja san bila reperica prije par godina. Tila san pirsat jezik, ali mi nisu dali. Rekli mi da san luđakinja – još jedno iznenađenje.
Ma zajebavaš me.
Ozbiljno. Iman doma još cilu garderobu. Po ormara mi zauzimaju široke gaće i majice.
I, koliko vas je bilo u gradu?
Nas tri frendice. One su otišle studirat.
Bolje ste od nas. Nas je bilo samo dvoje.
Ti i ko još?
Beka, znaš njega?
Čekaj. Ti si bija oni tip šta je nosija crni mantil? Cilo vrime ste zujali po gradu i visili gori na onoj ruševini.
Aha.
Jebote, bili ste mi totalne face, ali, ono..., nikad ne bi sila s vama. Čoviče, znaš šta se sve o vama pričalo po gradu. O Beki se još uvik priča.
Znaš da me briga. A nije ni njega. Vidija san ga jučer. Još uvik nosi istu jaketu s Cheom na leđima i s iston flekon od juve naprid.

Smijala se.

Znaš... Ima par godina da mi nije bilo ovako super pričat s nekim – rekla je.

Nisam znao što da joj na to kažem. Potpuno me zbunila. Zavrnuo sam spiku.

Dobro, jebiga, a kako si se nakačila na tog tipa? Iman filing da si baš ne pašete.
Imala san četrnest, bili smo oboje sjebani na neku šemu. Ma duga priča. Praktički smo odgojili jedno drugo. Kasnije se zaručili i... Ovde moraš imat nekoga. Ne mogu sama sa svim ovim luđacima, a on bi ubija svakog ko mi se približi. Zato me ostavljaju na miru.
Zajebano.
Tako to ide. A izlaza baš i nema.
Kako misliš nema?
A šta da napravin?
Ajde studirat negdi, odjebi sve ovo.
Lako je to reć. Ali znaš koliko bi se sranja onda dogodilo. Em starci, em on. I onda još ispadneš kurva jer raskineš zaruke, a on već isplanira cili život. Ubija bi se kad bi ga ostavila, iman osjećaj. Uostalom, cili život živin ovde di me svi znaju. Izgubila bi se u većem gradu.
Pričaš pizdarije. Za deset dana bi našla nekog s kim se kužiš.
A koga to?
Pa mene, recimo, kad bi došla u Zagreb.

Opet onaj pogled.

I ti bi stvarno ima živaca visit okolo s balavicom koja upoznaje grad?
Pa malo za promjenu.
Ma OK je to, ali sve mi to liči na san. Ono, nemoguće.

Umukli smo. Osjećao sam se dobro. Bez trave, bez apaurina, bez bombona.

Skoro će jedan. Moram ić. – rekla je.
Zašto?
Starci me ne puštaju duže.
Šta, boje se da se ne počneš družit s narkomanima?

Nasmijala se.

Jesan balavica, ali nisan glupa. Ne moš normalan tražit Thompsona.
Jebiga. I?
Smišno mi je bilo sve ono, ali draži si mi normalan.
Trudim se.
Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te.

Ovo još nitko nije tražio od mene. Nitko tko je kužio.

Dobro – ovaj odgovor je iznenadio i mene.
Mislin, još ćemo se vidit? – nastavila je.
A kurva, narkomani, ovo-ono?
Ma ko ih jebe. Nazvat ću te sutra.
OK.

Otpratio sam je do zgrade. Arhitekt se furao na Dioklecijana tako da je zgrada imala oblik rimske palače. S dvorištem u sredini koje je služilo kao odlagalište sitnog smeća koje je dolijetalo s prozora.

Ono ti je moj prozor – uprla je prstom u prozor koji je bio na vrhu jedne od «kula».
Princeza zatvorena na vrhu kule.
Ti si prvi koji je to skužija. Mozak ti stvarno čudno radi. Šta je sve prošlo kroz njega, nije ni čudo.

Smijao sam se. Krenula je prema vratima.

Vesna! – viknuo sam.
Molim?
Šta je Gibonni radija u ciloj ovoj priči?
A to... Ma ne volin ga ni ja baš, ali ima ovu stvar Mirakul na zadnjem CD-u. Sitila san se teksta dok smo pričali. Cilo vrime se vrti po radiju. Poslušaj je.
OK.

Onda je zastala.

I... Zamisli da je piva ženska.

Nasmijala se, pogledala me opet onim pogledom i nestala. Zapalio sam cigaru i ostao tu još neko vrijeme. Imao sam osjećaj da se u njenoj glavi cijelo vrijeme tuku Thompson i Saša iz TBF-a, a Saša je bio na izmaku snaga. To nije bilo dobro. Jer, znam Sašu. Skroz OK tip. Trebalo mu je nekako pomoći.
Trznuo me mobitel. Poruka. Njena. «Jedva cekam da se vidimo sutra», pisalo je. «I ja», odgovorio sam.

Nazvao sam Matu.

A bog te jeba, koliko ti triba. Ja to u deset minuti – rekao je umjesto «Molim».
Ajde ne seri. Di si?
Evo, peren aparat. Gotov san za minut. Di si ti?
Čekan te na benzi.
OK.
I slušaj, ae uzmi oni novi CD od Gibonnija iz kafića.
Šta je, nećemo valjda sad i njega tražit?
Ne jebi zid, samo ga donesi.

Sjeo sam na klupicu iza benze, izvadio iz novčanika dimirizluzasvakislučaj i srolao. Pojavio se nakon pet minuta. Kupili smo Tuborge i krenuli.

Di ćemo?
Neman pojma. Sve je zatvoreno.
Jebeš ovakvi turizam.

Vozili smo se po gradu sa samo jednim ciljem - popiti Tuborge. Zapalio sam.

A Gospe ti, šta smrdi. Otvori prozor, jebi boga i tebi i travurini – Mate nije duvao.
Oš dim? – pitao sam.
Reka san ti sto puta da odjebeš od mene sa tin.

Pustio sam Gibonnija.

Divno je
kad žena ima petlju
da te uzme sebi
onda kad si sam.

Prebacio sam je u ženski rod. «Zabrijala je», pomislio sam.

Divno je
ćutit snagu njenu
koja vadi te
iz tvoga blata van.

Onda sam se sjetio lica. I velikih očiju. I rečenice «Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te». Onda mi se vilica stegla, zjenice raširile, a iz želuca nešto krenulo prema van i stalo u grlu. Klasičan bombonski fleš. A nisam uzeo bombon skoro dvadeset dana i nije se čula elektronika u blizini. To je moglo značiti samo jedno. A to mi nije trebalo. Ne ovdje i ne sad. A onda je proradio THC i stvari su se opet počele poklapati. U središtu hrvatskog sna pronašao sam princezu zatvorenu u kuli koja čeka da je na nekom oltaru žrtvuju nekom poganskom bogu čiji štovatelji organiziraju thompsonovsko-alkoholno-gay orgije njemu u čast. I već lagano gubi nadu da će se princ na bijelom konju, koji bi je trebao izbaviti iz cijelog tog sranja, nekako pojaviti. A ja sam bio taj princ na bijelom... konju koji je, kako to inače u bajkama ide, naletio sasvim slučajno, u potrazi za nekakvim svetim gralom kojeg naziva hrvatskim snom. I čuo poziv u pomoć dame u nevolji, a u pozadini «Ae budi normalan barem dok si sa mnom, molin te». Možda sam baš nju trebao naći. Ipak je taj san, izgleda, sasvim subjektivna stvar. Morao sam je spasiti.

Vidio sam sebe kako se verem do njenog prozora na kuli dok cijelo kraljevstvo i njen pas čuvar, kojem su je namijenili kao žrtvu, spava. A dolje me čekao ne jedan nego osamdeset i šest vjernih konja skrivenih u motoru BMW-a GS1150, polukrosera za duga putovanja i sve vrste terena. Onda bi sjeli na BMW-a, princeza i ja, i nastavili potragu za hrvatskim snom dok ga ne bi našli na nekom mjestu u kojem bi naoružani luđaci koji okidaju nakon dovoljno alkohola postojali samo u muzejima. U kojem bi postojao porez na glupost za sve one koji pročitaju manje od pet knjiga godišnje. U kojem bi se nasilje nad ženama kažnjavalo smrtnom kaznom (osim ako bi se dokazalo da je ona uživala pritom). U kojem bi bomboni bili ono što djeca jedu, a kraljevi bi imali pirsinge u jeziku i ne bi se puno razlikovali od svojih luda.

Prvi put sam zaspao u golfu.


IV.

Dan poslije bio je sasvim običan. Osim što su mi zjanice cijelo vrijeme bile raširene, a vilica stegnuta i što se svaka jebena stvar nalazila baš na mjestu na kojem se trebala nalaziti. Zadnji put sam se ovako osjećao kad sam u osam ujutro, nakon tri keksa, zujao s «bivšom» po Jarunu. Prestalo je kad smo popili po apaurin. Mate me cijelo vrijeme gledao i svako malo pitao «Koji ti je kurac s očima?», a s radija me zajebavala Severina.

Ti si bio moj princ, ja sam bila dama.

Pa Dražen Zečić.

Ima li nade za nas.

I, naravno, Gibonni u ženskom rodu.

Divno je
kad žena ima petlju
da te uzme sebi
onda kad si sam.

Do te mjere da sam se zaželio Thompsona. Njemu taj žanr jednostavno ne ide.

Bilo je oko devet navečer i ko kreten sam gledao u mobitel i čekao.

Čekaj malo, jes ti debil? – uletio je Mate.
Šta je?
Šta san ti naručija?
Dva velika, kolu, dvi fante i gusti.
A šta je na tacni?

Pogledao sam tacnu. Tri kole, dva gusta, malo pivo i fanta.

Daj, nemoj me jebat! – sad je već bio ljut. – Koji ti je kurac cili dan?
Ma ništa.
Jebote, ispalit ću s tobon. Ae popravljaj ovo i nemoj ništa prolivat nego stavi ispod pa ćeš to uvalit posli.
Sori, malo san zbunjen.
Kurac malo.

Mobitel je zazvonio. Napokon. Javio sam se. Plakala je.

Biži! Makni se ća od tu!
Vesna, smiri se, šta ti je?
Ide prema tebi, makni se ća, zaključaj se u zahod! Bilo šta napravi, samo se makni ća!
Ma ko ide?
Momak mi. Vidija nas je jedan njegov frend sinoć. Uletija je ovde, plesnija me i krenija prema tebi. Biži!
Ma ko mu jebe mater, nek dođe! Ubit ću ga, pička mu materina!
Nemoj sad i ti, molin te. Molin te ka boga, makni se otamo! Ne tribaju mi sranja! Ja ostajen ovde, ti ideš ća. Imat ću samo sranja! Molin te, makni se! Molin te! Ako ti je imalo stalo do mene, makni se ća!

Prekinula je. Mate se vratio. Skidao sam pregaču.

Šta je?!
Ne pitaj ništa. Sranje! Ogromno sranje! Moran bižat!
Jeben te luda! – samo je rekao - trči!

Izletio sam vani. Bašta je bila skoro puna gostiju. Optrčao sam slalom između stolova i uletio u obližnju ulicu. Grad je imao dvije velike i desetak malih ulica. Tipu je trebalo cirka četrdeset sekundi da dođe do kafića, što je značilo da je već tamo. Uletio sam u portun jedne od zgrada, popeo se između katova, uhvatio se rukama za ogradu i čekao za slučaj da se pojavi odozdo. Kao, spucat ću ga nogama u glavu pa dalje što bude. Čekao sam. Petnaestak minuta. Na stepenicama između katova. Bez mobitela, bez novčanika, bez dimairizlezasvakislučaj i BEZ ITI JEDNE JEBENE CIGARETE! Jedina stvar na koju sam mislio bila je njegova glava kako se pojavljuje odozdo i moj džon na njegovim ustima. Želio sam ga izmasakrirati. Želio sam Matin gan u rukama. Želio sam ubiti tipa i popišat mu se na leš. Nije se pojavio.

* * *

Kad me vidio kako ulazim u kafić, Mate se počeo smijati kao luđak.

Vidiš šta se desi kad upireš di ne triba.
Koji je sad tebi kurac? Tip me zamalo ubije, a tebi to smišno.
Normalno da će mi bit smišno. Triba si ga vidit kad je uletija. Jebote, nije zna di je. Samo je pita «Di je on?», prigleda zahode i izletija vanka. Totalno je bija raspižđen.
Jeba mater, ubit ću ga ako ga vidin. Skuži budale, jebote.
Ajde ne seri. I ako ga uspiješ istuć, a nećeš, vratit će se s nji još dvadeset i neće te mater pripoznat posli. Nego, zajebi cilu stvar i očisti aparat.

Čistio sam taj aparat kao da mi je to najvažnija stvar u životu. Pazio na svaki detalj. Onda još šank, pa čaše. Na kraju sam počeo brisati i prašinu. Postalo mi je bistro zašto je Mate takva picajzla. Čovjek je bio nadrkan cijelo vrijeme. Posao ga je smirivao. Smirio sam se nakon nekih pola sata. Nakon što je cijeli šank bio čist, sve čaše oprane i sva prašina pobrisana.

Jebeš mi mater kad sutra neću naručit nekoga bralu da te dođe mlatit. Radiš ka blesav.
Ajde u kurac, glupane.
Di ćemo?
U kurac. Šta pitaš kad moš jedino do benze. Ali neću ić negdi. Iden doma. Pun mi kurac više, iden leć.

* * *

Hotel u kojem sam živio imao je tri ogromna kata i potkrovlje, a s balkona se vidio cijeli grad i okolica. I bio je cijeli moj. Jedini zajeb bio je u tome što nije bio sređen iznutra tako da sam spavao na nekom madracu, a tuširao se na plaži. Opet, bila je to puno bolja varijanta od spavanja kod rodbine.

Bilo je to, zapravo, ono zdanje na kojem smo se Beka i ja svojevremeno skrivali od Sikire. Rođak je opasno širio ugostiteljsku ponudu. Startao je s lokalom, a onda je kupio cijeli ovaj objekt i počeo ga renovirati.

Mate je parkirao ispred.

Sranje, a? – počeo je.
Ma nije, baš mi super šta me tip oće ubit.

Otvorio je pretinac i izvadio gan.

Drži.
Koji ti je kurac? Jesan ti reka da ga ne nosiš okolo?!
Jutros san ga uzeja jer san zna šta će se dogodit. Uzmi ga i donesi ga sutra na posa. Ako te tip vidi di po gradu, najeba si. Zato ga bolje uzmi.
Daj, odjebi! Neću nosit gan okolo. Koji ti je kurac?
Kako oćeš. Bit će u autu pa ako ti zatriba, zovi.
Jebote, ima li iko normalan u ovom gradu? Pa samo san priča sa ženskon.
Meni se čini da si samo ti nenormalan – rekao je i spremio pištolj.
Vidiš, to ti se zove relativnost.
Nemoj mi se sad tu pravit pametan. Da jesi, uzeja bi pištol.
Ma pun mi vas je kurac sviju, iden ća. Vidimo se sutra.
E moj Novinar, stvarno nikad nećeš skužit – rekao je i otišao.

Zaključao sam hotel, ostavio ključ u bravi, provjerio sve prozore i legao na krevet. Nisam mogao spavati. Zazvonio je mobitel.

Vesna je.
Znam, reci.
Ma ništa. Sori.
Ej, ne tribaš mi se ti izvinjavat. On me doša tuć.
Ma, mislin, na svemu. Ono, ne smimo se više viđat. Ni čut.
A je li ti palo na pamet da ga odjebeš, možda? Mislim, s obzirom da ima naviku mlatit ljude okolo. Pa udrija te, bog ga jeba!
Ma ne kužiš ti to. Nećeš nikad skužit.
A šta iman skužit, jebo te bog? Hodaš s luđakom, ja radim s jednim i kad naglas kažem da su luđaci, ja ispadnem luđak. Koji vam je kurac svima?!
Ja to ne mogu napravit. Znaš koja će mi sranja tek onda počet radit. Tebi je lako, ideš ća za dva miseca, a ja ostajen ovde. Jesi razmišlja šta će onda bit?
Pa nać ćeš nekog drugog tipa koji nije luđak.
Ovde? Teško.
Slušaj, Vesna, sjebat ćeš se po temelju. Nemoj to sebi radit.
Ne boj se za mene. Živin ovde, kužin stvari. Samo nemoj i ti počet divljat sad, molin te. I Sikira je s njin u ekipi i nastavimo li ovo, ispast će totalno sranje.
Boli me kurac za Sikiru! Pun mi je kurac tog tipa više!
Dena... zaboravi cilu priču. Nemaš pojma šta govoriš. Molin te. Ionako ništa ne možemo napravit.
Jebi ga u životu – odgovorio sam. Bila je to Krlina omiljena psovka koju sam koristio samo u kriznim momentima.

Prekinula je. Ležao sam na krevetu i gledao u plafon. Imao sam ogromnu potrebu nekom jebat majku, a nisam znao kome. Na tog nekog odnosilo se ono «ga» iz Krline psovke. Popio sam apaurin i sjeo na balkon. Gledao sam grad. Stvarno je bio lijep. Svjetla su se prelijevala u moru, u pozadini brda i rijeka koja je prolazila kroz kanjon. Odavde je stvarno izgledao kao lijep primorski gradić s razglednice. Apaurin nije tjerao na razmišljanje, više na zaključivanje. «Jebiga, opet sranje», zaključio sam i nastavio uživati u pogledu. Ovako s balkona, to je stvarno bio lijep gradić.


V.

Mala mjesta nekad doživljavam kao nepresušne izvore informacija koje nikog normalnog ne bi trebale zanimati. Posljedica kronične dosade, valjda. Tako se vijesti ovdje šire brzinom munje pa nešto što se zove privatnost nikad nije, a kako sad stvari stoje, niti neće pustiti korijenje. Probudila me stara.

Sinko moj, šta je to bilo sinoć?
Ma ništa.
Kako ništa? Čula san da te neki momak tija tuć. Da si mu bija s curon.
Samo smo pričali.
Znan te, nemoj mi lagat.
Ne lažen, pička mu materina.
A ona?
Zaručena je s njin.
Ti si, boga mi, lud! Je li išta u tebe može ić normalno? Ima i pravo da te istuče.
Alo, sin san ti i neko me oće ubit. Pa ne moš bit na njegovoj strani, bog ga jeba.
A kako bi se ti ponaša da ti neko curu otima?

Prekinuo sam. Nije imalo smisla izlaziti iz kuće. Do kafića moram proći dvije glavne ulice i ako je tip negdje u gradu, nema šanse da se mimoiđemo. Izišao sam na balkon i zapalio cigaru. Onda se sjetio Pušione. Nazvao sam šefa.

Kad će tekst? – pitao je bez uvoda.
Neće brzo.
Kak to misliš?
Jedan tip ovde me oće ubit pa se moran sakrivat po gradu, a ne bi virova koliko je mal taj grad. A i nisam baš sposoban da napišen nešto normalno. Kopčaš? Imam važnijih stvari sad. Recimo, ostat živ.
U jebote! Kaj si napravio?
A ništa, jebiga. Pola sata mu priča s curom.
I zato te želi ubiti? Ne vjerujem.
Ni ja, jebiga, ali tako to ovde ide.
Fakat zvuči zanimljivo. Oćeš pisati nešto o tome?
A i ti me jebeš sad. Nemam pojma, javit ću ti se.

Otkačio sam i njega. Što sad? Jedino normalno što sam mogao napraviti bilo je otići iz grada, ali kad bih pomislio na to, sjetio bih se Vesne. Uništit će si život ako ostane ovdje. Opet, apsolutno ništa nisam mogao napraviti. Mogao sam samo sjediti ovdje na balkonu, čekati da se nešto desi i živjeti s paranojom sljedeća dva mjeseca. Nije djelovalo nimalo zabavno. Mobitel je opet zvonio. Rođak, vlasnik ove moje kule i lokala. On je volio, tu i tamo, zaglumiti oca. I nekad bi mu dobro išlo.

Šta je to bilo sinoć?
Ništa.
Nemoj meni ništa. Šta misliš, da san malo dite?
Ne mislin, jebiga.
Jeben ti boga, uvik moraš u govna upast.
A šta san napravija u pizdu materinu, samo san priča s curon.
Slušaj me, ako toj maloj išta loše napraviš, ja ću te ubit, neće te on morat tražit. To mi je od prijatelja ćer.
Alo, samo smo pričali.
Nemoj mene zajebavat! Bit ćeš joj napunija glavu pizdarijan i normalno da te ovi oće tuć. Dobro da te nije naša sinoć, još bi i sranje u lokalu imali.
Kojin pizdarijan?
Ajde, znan ja takve ka ti šta znaju lipo pričat. Mala je zaručena i nemaš se tu šta mišat. Je li ti jasno?
Ajde bog.

«Ima li šanse da danas nekome ne spustim slušalicu?», razmišljao sam. Ako ne zove izvan ove županije, teško. Mobitel je opet zvonio. Beka.

Reci, Beka.
Slušaj, sve san čuja. Znan tog tipa, to je jedan frend od Sikire. Triba mu pičku slomit.
Alo, Beka, mene je pokuša razvalit, nije tebe.
Ma nije bitno. Slušaj, ja mogu skupit pet-šest rulje, nije uopće frka. Ima ovi mulaca šta sad vise po parkiću s lancima, martama, palicama i tim sranjima. Napaljeni su na Sikiru za popizdit. Samo reci i tu smo za pet minuti.
Daj, Beka, koji ti je kurac?
Čoviče, ne budi pičkica, tip te napa, triba mu jebat mater. Pun mi je kurac ti tipova i njihove mjuze. Jebote, u cilon gradu nema kafića di mi možemo sist i slušat nešto šta nije Thompson ili Magazin. Pun nan je kurac.
I šta, sad bi ja triba reć «Amo»?
Pa e! Di je ono «Punk`s not dead», «Bandiera rossa», «Fuck the system» i to? Samo tribaš reć i napravit ćemo dar-mar.
Dobro, OK, javit ću ti se ako bude tribalo.

Ovo je već bio vrhunac perverzije. Postao sam idol svoj petorici pripadnika lokalnog undergrounda. Hrpi sjebanih klinaca s Bekom na čelu. A njemu je apsolutno sve išlo na kurac i jedva je čekao priliku da nekog slomi. I uvijek bi našao neko pokriće. Ako ništa, vadio bi se na ludilo. Kao, ponilo ga. Kao na gitarijadi kad je skočio na Sikiru. Nastavio sam pušiti cigaretu. Cijela situacija postajala je sve zabavnija.

Mobitel je opet zazvonio. Krle. I njemu je vjerojatno pun kurac. Otkako su ga otkačili iz Legije, pun mu je kurac svega. Samo gluvari po selu i pije. Onda se tuče. Svako malo razbije nekog bez razloga. Jer ga krivo gleda, jer je doša u njegov kafić i kurči se... Uvijek bi našao neki razlog.

Krle je. Šta je to bilo sinoć? Cilo selo priča da te neki tip tija mlatit.
Ma luđak neki, jebiga. Jebote, priča san mu s curon po ure i doša me cipat.
Kako misliš priča?
Priča, jebote. Znaš ono, tip i ženska side negdi i nešto govore.
Nisi ništa ono...
Nisan, jebote.
Gledaj, nas je već troje u kafiću. Kad su čuli šta je bilo, svi su popizdili. Za uru možemo skupit tri stojke i spustit se doli. Samo reci.
Čekaj, jebote, ali ja s pola te rulje nisan popriča ima par godina.
Ma nije u tome stvar. Iz istoga smo sela, bog ga jeba. Pun nan kurac te rulje iz grada. Zadnji put su Ivana maloga razbili u disku i tribali smo doć doli sve potaracat, ali je onda don Stipe uletija u kafić i po ure nan sra, pa nismo.
Daj, Krle, nemoj me jebat. Pa ima li iko normalan ovde komu nije do mlaćenja nekoga?
Daj, ne budi pičkica. Tip te napa, jebote.
I šta, ja bi sad triba počet sranje?
Pa e. Samo reci i dolazimo doli.
Ma jebo te Kraljević Marko.
Molin.
Ma ništa. Javit ću ti se. Ae bog.

Nastavio sam pušiti cigaretu i gledati grad. Stvarno je izgledao lijepo ovako s balkona. Ali, problem je bio u stanovnicima. Jedne je bolio kurac, a drugima je bio pun. Tih drugih je bilo više.

* * *

Dan na poslu tekao je uobičajeno. Osim što je Matin pištolj cijelo vrijeme stajao ispod šanka. Tip se nije pojavljivao. Sjedili smo u bašti i čekali goste.

I, šta ima od sinoć? – počeo je sa smješkom.
Ništa, osim šta za po ure mogu skupit dvadeset tipova kojima je pun kurac pa žele nekom slomit pičku.
Nemoj jebat, koji su ti to?
Ovi pankeri doli i ekipa mi sa sela.
U jebote, sve luđaci.
A ti se javi.

Nasmijao se.

A mene ne računaš, a pizdo?
Kako to misliš?
Jebote, ja te čuvan ima dva dana, nosin pištol okolo, a moš ih skupit samo dvadeset.
Dobro, dvadeset i jednoga. Ali, boga ti, reci mi koji je tvoj razlog?

Složio je facu kao Clint Eastwood.

Niko se ne zajebaje s mojim šankerima!
Jes ti peder, jebote?
Puši kurac, govno jedno! Oću ti pomoć, a ti me zajebaješ – stvarno se naljutio.
Dobro, smiri se. Znan da mogu računat na tebe.

* * *

Ni tu večer nisam mogao spavati. Samo sam ležao na krevetu i gdje god bih pogledao, ugledao bih zid. Srolao sam dva ogromna i izišao na balkon. Ovako s balkona, grad je stvarno bio lijep. Sjeo sam na stolicu kao na prijestolje i zapalio. Opet sam bio princ. Sjedio sam u svom prijestolju u svom dvorcu s čijeg se balkona vidjelo cijelo kraljevstvo, razmišljao o svojoj princezi i odanim ljudima koji su čekali da ih povedem u rat. Pobjeda je bila ostvarenje sna. Ostvarenje svih snova. Princezu bih oslobodio iz dvorca i odveo je negdje u ljepšu budućnost. Svoje odane ljude oslobodio bih teškog prokletstva - spolne bolesti kojom ih je zarazio onaj poganski bog, a manifestirala se punim kurcem kojeg bi u tom ratu ispraznili. Oni to nisu znali sami, trebao im je vođa. A mene bi, nakon pobjede, prestao boliti kurac čime bih se oslobodio vlastitog prokletstva.
Imao sam sve. Dva generala, Krlu i Beku i osobnog čuvara, desnu ruku i vojnog savjetnika Matu. Vjerojatno bi, prije samog okršaja, došlo do sukoba Bekinih pankera i Krlinih seljaka, ali bi se oni dvojica onda zagrlili pred njima pa bi došlo do svekolikog pomirenja. Počeo sam razrađivati taktiku napada. Okupio bih vojsku na plaži. Tamo bih, uz pomoć savjetnika Mate, strateški razmjestio Krline seljake s lancima, željeznim palicama napravljenima od cijevi od po cola i ventilima od vodovoda koji su dobro služili kao bokseri. A generala Beku i njegove pankere za specijalne namjene poveo bih u potragu za mrskim neprijateljem. Moja desna ruka, Mate, samo bi me pratio i ne bi ništa govorio držeći ruku na ganu. Obilazili bi gradske kafiće u potrazi za princezinim psom čuvarom i našli ga u jednom kako trusi konjak i sluša Thompsona okružen s tri svoja odana čovjeka. Onda bih ušetao u kafić i zaurlao: «Šta je, pičkice, žensku tučeš?!» Oni bi izletili vani. Pankeri i Mate obrađivali bi njih trojicu dok bi ja njemu martama i bokserom razjebavao svaki dio tijela koji bi bio nezaštićen.
Onda bi ih pustili da pobjegnu i čekali. Dovoljno dugo da on okupi svoje ljude i vrati se. Bježali bismo prema plaži. Oni bi išli za nama dok ne bi naletjeli na Krline seljake. Došlo bi do masakra. Četrdeset luđaka peglalo bi se na mjesečini. Na jednoj strani moji ljudi, a na drugoj pogani štovatelji nevidljivog božanstva koje im se obraćalo preko Thompsonovih pjesama. Svima pun kurac. Razbijene arkade, polomljene lubanje, slomljeni zubi, krv iz nosa i usta, urlanje i zapomaganje, krvava odjeća i kosa napunili bi plažu. Trajalo bi sve dok Mate ne bi popizdio i sasuo nekom metak u prsa. Vidio sam tog tipa kako pada, kako krvari iz rupe od metka, kako se guši i pljuca krv. Kako doziva majku koja negdje doma gleda televiziju uvjerena da će se on vratiti za pola sata jer je izišao samo na piće. Vidio sam šok na licima ostalih kad bi ih otrijeznio pucanj. I čuo tišinu. Grobnu tišinu koja bi zavladala plažom. A onda bi netko zaurlao «Biži!» i za dvije minute, na plaži bi ostali samo tragovi krvi i leš.

Taj leš me trenutno vratio u normalu. Jebote, počeo sam s Hunterom Thompsonom, a završio na krvi, narodnoj epici i počeo se pretvarati u pravog hrvatskog junaka. A trebalo bi biti obrnuto. Ovaj grad je tako djelovao na ljude. Bilo je vrijeme da ga napustim. A onda se opet sjetio Vesne i vidio kako je tom poganom bogu žrtvuju na nekom oltaru, kako onim velikim očima gleda u pod i pomirena sa sudbinom pristaje na sve. Jednostavno se nisam mogao ustati s te stolice i početi pakirati. Sjedio sam tu nadimljen kao pršut i gledao grad. Ovako s balkona, stvarno je bio lijep.

Trebao sam pričati s nekim, ali činilo mi se da mi netko ne može ništa pametno reći. Vrtio sam brojeve po mobitelu... Barba Džoni. Barba Džoni kaže «Ja znan čovika jako dobro. Vidija san ga u svin agregatnim stanjima.»

Bilo je već tri ujutro, ali Barba Džoni ionako spava kad mu dođe. To mu je ostalo od rata.

Ej, mali, di si mi? Nisan te vidija ima dvi sedmice – rekao je kao da se ono sranje pred ulazom u dom nikad nije ni dogodilo. Tako se i ponašao nakon toga. Kao da se radilo o sasvim normalnoj odgojnoj mjeri na koje barbe koje su se za nas borile imaju pravu. Na kraju smo Joke i ja pomirili s tim i počeli se truditi da ga viđamo što manje. Samo bi, tu i tamo, on naletio na džoju kad bi mu nestalo.

Kurac, pička, govno, sisa.
Kurac, pička, govno, sisa.

Džoni je obožavao Ramba.

Konobarin po Dalmaciji. Šta ti radiš?
Evo igran se s ovin programom. Dali su nan radit neki plakat na faksu pa se zajebajen s tin. Za ovu tvornicu začina u Splitu, Nadalinu. Da vidiš šta mi je dobar plakat.
Kakvi je?
Stoji ti slika Splita slikana s mora. Ono, gori nebo, doli more, a Split u sredini. I sad ti gori piše «Droga je u Portorožu...», a doli «...u Splitu je Nadalina.»
Zakon! – počeo sam se smijati.
Nego reci, šta je? Obično me ljudi ne zovu u tri ujutro da me pitaju kako san.

Ispričao sam cijelu priču. Onda je počeo.

Jesan ti ja priča kako san drža sudbinu cile zemlje u rukan?
Nisi, Džoni, ali iman osjećaj da oćeš.
Ne znan sad koja je godina točno bila, druga – treća negdi. I bila ti je zabrana letova iznad Hrvatske. Ali naši helihopteri su svejedno letili. Ono, transport i te šeme. I svaki put kad bi uzletija, za minut bi se pojavila dva harijera s nosača i pratila ih sve dok ne bi sletili. A mi bi ih, dok bi sletali, s poda štitili stindžerima. Pa ako oni okinu helihopter, mi okinemo njih. Srića, do toga nije došlo. Uglavnom, jedan put san drža ti stindžer, a on ti radi tako šta ima onu zraku s kojon uvati avion. Onda ti se upali lampica i gori neko vrime. I dok gori, ako potegneš, ode avion. Ne može ga bog spasit. I, bog te jeba, upali mi se lampica. Znaš koje sranje! Ono, okinija bi ga samo tako. Jebote, bija bi najveća faca u Splitu. Pa ko je drugi u gradu sorija NATO-ov avion? Ali jednostavno ga ne smiš okinit. Jebote, em bi popušili rat, em nas bog ne izvadija iz govana sljedećih sto godina. Kužiš šta ti oću reć? Nema smisla da sad neko pogine zato šta tebi mozak radi na travu, šta je lito i šta ti se diga na krivu žensku.
Kako znaš da je kriva?
A kako ti, u pizdu materinu, znaš da je prava, a priča si dva puta s njon? I to jedan put razjeban do daske. Nemoj me jebat!
Jebiga, znan.
Šta je? Biće ima velike oči – znao je čovjeka jako dobro.
Ima, jebiga.
A nos, bit će ima i ludilo nos.
Ima.
A kakva su joj usta? Pričaj mi o ustima – nisam kužio šta želi postići.
Super. Ono, usne lagano napućene. Genijalna usta.
E pa vidiš, ta usta puše kurac tipu koji te oće ubit. Over and out.

Prekinuo je. Barba Džonija sam nekad mrzio zbog ovakvih stvari. Sad, recimo.

* * *

Spakirao sam torbu i krenuo prema stanici. Nisam imao pojma na koji autobus idem, ali bilo je svejedno. Svako malo bi jedan prošao prema Splitu, a do Zagreba je dalje bilo lako. Opet sam se sjetio Vesne. I počeo se osjećati kao komad govna zato što odlazim. Ali, drugog izlaza nije bilo. Nisam želio pogubiti kontakte, a mobitelom nije išlo. Ni telefonom. Ako nazovem ili pošaljem poruku u krivo vrijeme, tip će joj složit nekakvo sranje, a to mi nije trebalo. Poslao sam joj e-mail adresu. Valjda zna što će s tim. Bus je došao negdje iz Hercegovine i išao prema Splitu. Stao je, a iz njega je izišao Ivan iz Posušja. Nosio je nekakve kese u kojima je bilo salate, mrkve, blitve, kupusa i sličnih stvari. Bazdio je na konjak.

Vratit će se Ivan s tisuću momaka
pjevat će se pjesme hrvatskog junaka.

pjevušio je pijanski nerazgovjetno.

Nađite nekog drugog – promrmljao sam i ušao u autobus. Stavio sam walkman i pustio Krudera und Dorfmeistera. Tu nije bilo teksta, samo muzika.


Post je objavljen 14.04.2007. u 20:18 sati.