jutros sam malo čitala stare dnevnike.....pisala sam dnevnike unatrag 6 godina...sve do sada...ove godine ga nisam ni započela....više toga pišem na blogu...u biti ovih par mjeseci mi je proletjelo brzinom munje...ne znam da li ću ipak početi pisati taj dnevnik za ovu godinu....možda će mi biti žao jednog dana kad budem stara da nisam zapisala te stvari o mom životu...istina postoji blog i ono što napišem u kompu, ali nije to to....
tako npr kad nisam imala digitalac, nego standardni fotić, imala sam i više slika u svojim albumima jer bi jedva čekala izraditi film da vidim kako su fotke ispale...ovako fotke odmah vidim, eliminiram one koje su "manje lijepe" i prenesem u komp....i tamo stoje....
istina mogu ih vidjeti kad poželim, ali nekako uvijek ostanu ne-izrađene...
volim zabilježiti događaje fotografijom...naravno uvijek ostaje neizbrisivo sjećanje i slike koje nam nitko ne može ukrasti iz pamćenja, ali fotografija je nešto drugo...nekad mi tako bude žao što zaboravim fotić i ne poslikam neke događaje..jer ipak kad dođe starost dođe ono što nas drži je sjećanje na neke lijepe dane, a fotografije svakako mogu biti dobar podsjetnik...kakvi smo bili u određenim etapama našeg života....
starost...vjerojatno jedina stvar koje me pomalo strah....ni smrti toliko koliko nje...
u biti, nije me toliko strah starosti koliko toga da ću u jedom stadiju svoga života stati i osvrnuti se unatrag i shvatiti koliko sam stvari propustila, a više ih ne mogu ostvariti..
jer sad sam mlada...i sad mogu puno više toga no što ću moći kad budem stara....
znam da starost vjerojatno ima svoje ljepote, ali sama pomisao biti star...
kažu se smrti se ne treba bojati....bojati se treba neproživljenog života...
da li se budimo ujuto svjesni prolaznosti života, potrošnosti tog Božjeg dara...svjesni da možemo sve, ali da li to uistinu činimo...živimo li uistinu život onako kako želimo..vođeni srcom ili razumom,činimo li stvarno ono što želimo....
kad uvijek postoji strah od ovoga ili onoga, što će reći ljudi, kakve će biti posljedice....fakat previše razmišljamo...kad smo se zadnji put prepustili nečemu, istinski bez razmišljanja o tome što će biti sutra...
ja se sjećam vremena kad mi je bilo 16 godina...nevino vrijeme, ludosti...bez razmišljanja su se činile neke stvari...the best time of my life...ne opterećena ničim, činila sam što sam htjela, većinom vođena srcom, manje razumom....
onda sam odrasla...uključila razum i tamo gdje mu mjesta nema...sve kalkuliram....prevladalo je promišljanje, a ono što srce želi se modificira u ono što se smije ili ne smije, što je prihvatljivo ili ne...
a gdje piše što se smije, a što ne....običaji koji su opetovanim ponavljanjem postali pravilo...nešto što nam se ugrađuje u svijest od malih nogu...stavljaju nas u okvire...
i kad dođu stari dani, nakon života u okviru, hoćemo li se zapitati što smo mogli, a nisamo...
Post je objavljen 13.04.2007. u 13:25 sati.