Opet:)
Dakle. Igramo prljavo, do kraja. Ali neka. Obično učenici na kraju budu bolji od učitelja.
I dalje se rade stvari iza leđa, ali neka i to.
Bitnije je to da, kako kaže Mima u komentaru, ne ulažem previše emocija u to. Doduše, bilo je nekako ružnjikavo, ma, šta ružnjikavo, bilo je poprilično stresno...ali, bolje je.Puuuuno bolje. Zahvaljujući nekim divnim ljudima sa strane.
I hvala Vam svima.
Nepoznatima, a naročito onim poznatima koji troše puno vremena na mene i moje raspoloženje
Radim, nema posla, jer nema ni turista, koliko god pričali o nekakvim + postocima u predsezoni. Šipak.
Potrošnja - sve lošija. Deja vu...
****
ONA
Poznajem tu mladu ženu već godinama, radi u kafiću. Kad sam je upoznala, bila je debeljuškasta, zgodna, vesela cura.
Nakon nekoliko godina, došlo je do promjena. Udala se, i dijete je došlo. Tu je, iz ove naše sredine, muž, obitelj, ne znam, ne mogu procijeniti, ali po viđenom - nekakav prosjek, ne previše produhovljen. Osim nje.
I vidim ja već godinama ona samo mršavi...mislim, fino, kad je netko karakter pa može...Moji jo-jo efekti već su nadaleko poznata stvar, 10 kila gore-dolje tokom jedne godine...nije za pohvalit se, znam..
Međutim, ugledam je danas, nakon dva tjedna otkad smo se zadnji put srele.....Žena suha, košćata, samo kosa i viseće hlače na njoj...pitam je, oprezno, da li je opet na dijeti, nešto mi govori u izrazu njenih očiju da tu nešto ne valjda..."Ma," kaže"nisam...". Pitam je je li sve u redu, a ona će odjednom o tome "kako stalno misli da je predebela, kako već godinama nikako ne može to istjerati iz glave..."Tužna je, usporena, bezvoljna, vidim.
Probala sam igrati na kartu razumijevanja,na emocije njenog trogodišnjeg malenog djeteta, ali sam tu dobila odgovor koji me prestravio..."Ma, lako za nju, ima ona tatu koji će se brinuti o njoj, ona i onako jako voli tatu, više nego mamu..."
Zazvonilo je zvono za uzbunu!!
Probala sam joj reći kako svi imamo problema, svoj sam joj još malo uvećala na brzinu, a ona je na to odgovorila kako joj ljudi svašta govore o njenoj mršavosti...Ah, ljudi, uopće nemaju osjećaja kad nekome nešto, možda i bezazleno kažu, samo da, eto, kažu, a nemaju pojma kako će to utjecati na drugoga...
Mislim na nju, na njeno dijete, na njenoga muža koji vjerovatno ne kuži o čemu se radi...vidim da nema podršku.
A niti samoj sebi priznaje da ima problem...
Očito je nekakva anoreksija u pitanju...a kako izgleda i kako kopni, sve mi se ružno čini..
I kako da ja njoj pomognem??
Nakon što sam je vidjela i popričala s njom, ne mogu jednostavno okrenuti glavu i praviti se da me se to ne tiče, ili raspredati s nekim o tome sablažnjavajući se.
Moram nešto učiniti, a ne znam kako i ne znam što.
Nismo prijateljice, jedva poznanice. Al' mi je muka od toga, jer znam što bi se moglo dogodit...
Pomagajte, pametni ljudi, molim savjet, iskustvo.
***
ANĐELI
Anđeli postoje, vjerujte mi. Nisu to mali bijeli prozirni ljudi dječjeg lika, sa krilima i aureolom oko glave.
To su ljudi oko nas koji ponekad izrone iz mase.
Stvore se niotkuda, a čini vam se kao da ih znate oduvijek.
S njima je sve jednostavno i ide samo od sebe, normalno.
Kažu lijepu riječ, razumiju, vole.
A dolaze upravo onda kad su vam najpotrebniji.
Samo ih treba prepoznati.
I zahvaliti. Duboko i od srca.
I naučiti kako biti anđeo.
Ponekad su ti anđeli ovdje samo kratko, jedva toliko da nešto izreknu, ono nešto što će vas prosvijetliti, nešto razriješiti, pomoći da ne odustanete.
Ponekad su tu duže, traju onoliko koliko vam je potrebno.
I ima ih.
Puno više nego što to mi mislimo.
Post je objavljen 13.04.2007. u 14:03 sati.