Dobrovoljno sam se,kao clanica Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,prijavila CENTRU ZA ISTRAZIVANJE I DOKUMENTACIJU Saveza logorasa Bosne i Hercegovine,da ovaj iskaz,ovo svjedocenje,dadem u pisanoj formi.
Izrazavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedocenje,ovaj iskaz,iznesem i u zvanicnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOCIN I ZLOCIN GENOCIDA,pred sudovima u Bosni i Hercegovini,sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOCIN,a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUDJENJE RATNIM ZLOCINCIMA U DEN HAAGU,zajedno sa osobama iz ovog mog svjedocenja,koje su bile zrtve ratnog zlocina i zlocina genocida.
Rodjena sam u Novom Pazaru,u Sandzaku.U Sarajevo sam,nakon zavrsene srednje skole dosla da studiram filozofiju.Fakultet sam zavrsila 1984.godine i odmah po okoncanju studija sam se udala.
Muz mi je radio u"Pretis-u",u Vogosci,a ja u jednoj srednjoj skoli u Sarajevu.Stanovali smo u Vogosci.
Kada je pocetkom aprila 1992.godine izvrsena agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu,
molila sam muza da napustimo Vogoscu,posebno zbog nase cetverogodisnje djevojcice.Imali smo puno rodjaka u Sarajevu.Mislila sam da ce nam biti bolje,da cemo biti sigurniji,jer je moj muz bio na glasu kao protivnik JNA,koja je,posebno u oficirskom kadru,bila gotovo stoprocentno srbocetnicka.
Stavila se bila u potpunosti na stranu Srbocetnika u Bosni i Hercegovini i iz Srbije im dovozila naoruzanje,kao i rezerviste JNA.Moj muz je bio protiv tzv.SAO(srpskih autonomnih oblasti)i stvaranja tzv."Velike Srbije".Sjecam se dobro kako se prepirao sa njima,govoreci kako JNA i Slobodan Milosevic zele okupirati Bosnu i Hercegovinu i pripojiti je tzv."Velikoj Srbiji".
Nije me poslusao.Govorio je:"Meni je mjesto ovdje da branim`Pretis`od cetnika i JNA,da branim Vogoscu.Bosna se bas ovdje brani".
Dana 19.V 1992.godine,bila sam sa kcerkom u stanu.Muza nije bilo.Iscekivala sam ga i budna sam provela cijelu noc.Nisam znala gdje je,da li mu se nesto dogodilo.Zvala sam njegove rodjake.Telefoni su jos tada funkcionisali sa centrom Sarajeva.Niko mi nista o njemu nije znao reci,pa ni njegovi najblizi.
Iz zgrade nigdje nisam smjela izaci.U zgradi,u istom stubistu,stanovala je jedna Srpkinja,radnica fabrike"Pretis"u Vogosci.Pitala sam je da li ima mlijeka za moju djevojcicu.Nije me odbila,dala mi je solju mlijeka,govoreci kako ce se vrlo brzo u Vogosci desiti sve najgore.
U 19:30 sati,19 V 1992.godine,otpocela je zestoka pucnjava na sirem podrucju Vogosce.Nisam znala sta da radim,pa sam se uplasena zakljucala sa djevojcicom u stanu.Pucnjava je trajala gotovo tri sata...
Cekala sam da se sve smiri.Pokusavala sam da telefoniram,ali telefon nije davao signal.
"OTVORI BALINKURO,ZNAMO DA SI UNUTRA"
Iz stana nisam izlazila puna dva dana.Treceg dana,ujutro,zaculo se zvono na ulaznim vratima.
Skamenila sam se,ali,ipak,uspjela izustiti:"Ko je?"Ocekivala sam muza,njegov glas,ali umjesto blagog njegovog,cula sam grub,prodoran glas:"Otvori Turkinjo!"Obamrla sam,drzeci djevojcicu u rukama.A onda je glas iz hodnika ponovo zagrmio:"Otvori balinkuro,znamo da si unutra",a potom se cuo tresak.Vrata su nogama ,na silu,odvalili i upala su tri covjeka u uniformama JNA,ali sa cetnickim znakovima,kokardama na uniformama.Uletjeli su u stan sa oruzjem u rukama i grubo me pitali gdje mi je muz.Bila sam gotovo zanijemila.Nisam imala snage ni rijec da izustim od velikog straha.Grubo su nasrnuli na nas dvije,izveli nas iz stana,iz zgrade,i odveli u zgradu osnovne skole.U osnovnoj skoli smo zatekle oko 50 ljudi,mahom starijih,zena,djece,od kojih sam neke i licno poznavala.Dva sata poslije dosli su po 4 muskarca.Ostale smo samo mi,zene,nekoliko staraca i cetvero djece od 3-7 godina,medju njima i moje dijete.Tu smo bili na fiskulturnim strunjacama i samo sa po jednim pokrivacem 7-8 dana.
Mislim da je mogao biti 25-26.V 1992.godine kada su mene i jos dvije djevojke izveli iz zgrade osnovne skole i odveli u jedan restoran na izlazu iz naselja,u kome prije rata nikada nisam bila,ali sam cula da se zove"KONTIKI",vlasnistvo neke SONJE ili nesto vezano za to ime.Dijete mi je bilo jako bolesno i izgladnjelo.Jela je sa mnom malo corbice koju su bili donijeli nama starijima.
Sutradan sam zamolila strazara,koji nam je hranu unosio dva puta dnevno,da dovede ljekara mojoj djevojcici.Na moju molbu nije nista rekao,ali poslije dva sata otvorila su se vrata,i sa cetnickim strazarom usao je jedan covjek,star oko 40 godina,plav,procelav.Nije bio u uniformi,po cemu bi se moglo zakljuciti da je ljekar ili bolnicar.Trazio je da mu dam dijete da ga odnese na pregled u ambulantu.Molila sam ga da i ja podjem sa njim,no,nije mi dozvolio.Uzeo mi je dijete.Bilo mi je lakse,jer sam se nadala da ce ljekar pomoci mojoj djevojcici...
Post je objavljen 13.04.2007. u 09:32 sati.