Stvari se mijenjaju, zar ne? Evo, i ja sam se promijenila. Da li je to proljeće ili samo došlo vrijeme da spoznam neke stvari nisam ni sama sigurna.
Što god da bilo rezultiralo je privremenom zatvaranju ovog bloga. Nemojte misliti da sam odlučila odrasti i preseliti se u neki drugi svijet, već naprotiv, odlučila sam biti dijete. Isto ono koje sam bila davno, prije nekoliko godina. Tada nisam znala šta je Internet, a kompjuter je za mene samo predstavljao luksuz i nedostižnu, svemirsku napravu. Tada sam uživala u suncu, u mirisu proljeća, u činjenici da postojim.
I sada to isto želim. Želim ponovno osjetiti to dječje ushićenje zbog sitnica. Na nekoliko mjeseci ću napustiti blogerski svijet, a može se reći i kompjuterski svijet uopće. Radit ću ono u čemu uživam.
Možda pomislite da sam luda, ali dani su naprosto previše lijepi da bi bili potrošeni na kompjuteru. I sada dok ovo pišem, žalim za izgubljenim vremenom, minutama, satima koji protječu, a ja nisam uspjela osjetiti neku od radosti življenja.
Možda čak pomislite da sam se zaljubila, ali i to je daleko od istine. Ja ljubav ne poznajem i lijepo mi je tako. Jedinu ljubav koju poznajem je ona koju osjećam prema spoznaji da mi život prolazi, a ja ga živim. Ne želim svojoj djeci reći da sam mladost provela pred kutijom koja zrači. Kako stvoriti zdrave, mlade ljude kada se nemaju na koga ugledati?
Ono što me zaista pokrenulo da napravim ovo što sada radim je nešto tako jednostavno, a opet mi je predstavljalo mali «flashback» u prošlost. Jučer sam se nakon puno godina POPELA NA STABLO. I začudo prošao me onaj dječji ushit i ponos. Sjedila sam na grani i gledala prema podu. Suzbila sam sve svoje misli koje su proračunavale moguće ishodište jednog takvog pothvata. Osjetila sam se živom. Shvatila sam da se ne treba brinuti da li će to dijete živjeti u meni. Naravno da hoće, samo o meni ovisi da li ću mu ja dopustiti da diše. Kompjuter otupljuje moja osjetila, zaglupljuje me. Televizija je istog tog učinka. Stoga se sada odričem svega. Ipak, s obzirom na moju tešku ovisnost o kompjuteru, ipak ću si morati dopustiti mali luksuz dnevnog pregledavanja maila.
Odlučila sam ove slijedeće sunčane mjesece iskoristiti za potpunu relaksaciju. A nakon toga kada pozornicu preuzmu tugljivi i plačljivi mjeseci, ja ću vam se vratiti, aktivna, ali puna novih iskustava, puna materijala za priče, puna proživljenih avantura.
Kada se vratim, znat ćete, osjetit ćete. A sada, nakratko zbogom moji prijatelji. Idem biti ono što jesam. Ne tražiti i pomno probirati riječi kojima bih se izrazila, već samo biti JA, vječno dijete skriveno u zelenim krošnjama drveće s vragolastim osmijehom i pogledom punim iščekivanja.
Ja vama preporučam isto. Živjeti kao nikada dosad.
Pozdrav vam upućuje,
Petar Pan u haljini.
P.S. Ispričavam se zbog nekomentiranja. Ja vas sve jako volim i ovaj blog jako volim, ali neke stvari se moraju dogoditi, zar ne?
Post je objavljen 12.04.2007. u 23:21 sati.