Sjedim u tramvaju.
Preslagujem riječi u umu svom. Misli i pojmove, što riječima postaju kad ih izgovorim. Postoji li riječ bez uha što ju sluša? Postoji li ljepota bez oka promatrača?
Promatram ljude, živote, što pored prozora promiču. Hej djevojko..ženo..da ti..što izvanjsku ljepotu tako brižno njeguješ..skrivaš li nutrinu svoju zapravo? Slažeš li ikad riječi i pojmove u ono što jesi, a ne ono što htjela bi biti? Ljubavi tražiš, kažeš mi, no koliko sigurna si u to? Mladiću..gospodine..da ti..što nadolazećem djetetu svome toliko se raduješ..i krinkom blagosti pokrivaš se..a ne vidiš da te se boje..oni što vide ispod krinke tvoje..da, hladnoćom ogrnut si. Ne galami o izgubljena dušo..da ti, koja uvijek najglasnija si..ušutkati želiš tu galamu u svojoj glavi..što viče..što zaglušuje..što pravdu traži..za tebe, za žrtvu tvoju, što sebičnu nesebičnost je hranila..život ti uništila..utihni malo..da drugi mogu te čuti..pažnju, za kojom žudiš, ti posvetiti...drugim putem možeš krenuti.
A tko sam ja, iza stakla? Govornik, promatrač, slušač?
Život sam koji živim.
Post je objavljen 12.04.2007. u 15:05 sati.