Naši razgovori nikad nisu bili duboki i intelektualni, onakvi kakvi su naprimjer u Murakamijevim romanima. Nisu vjerojatno bili ni zanimljivi nikome osim nama. Meni posebno. Mi nismo imali naša mjesta, ni naše rituale.
Dobro, lažem.
Imali smo naša mjesta, samo što ta mjesta nisu bila naša. Bila su njihova, i svačija. Po ničemu posebna. Jedna birtija popularnih cijena i jedan parkić u njegovom kvartu.
To mjesto sam jako voljela.
Voljela bi reći da smo se tamo prvi put poljubili. Nismo. Ne da se nikad nismo poljubili, samo se nismo tamo poljubili.
Tamo smo samo jedno jutro satima sjedili, pušili i pričali.
Dosadne priče. O hobijima, o obiteljskim odnosima, o djetinjstvu, o budućnosti, o novcima koje nemamo, o ljubavi.
Koje nemamo.
Jednom je moja sestra, valjda polusarkastično, rekla da kad bi on htio imati curu, da bi to bila ja.
U to nisam sigurna, koliko god htjela biti.
Žene koje se žele za cure su drugačije od mene. Ne znam na koji način, ali jesu.
Ja sam samo žena s kojom može na klupici pod stablima sjediti satima, pušiti i pričati dosadne priče zanimljive samo nama.
Post je objavljen 11.04.2007. u 23:56 sati.