Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Gdje su sad oni klikeri, trešnje sa periferije, sveske iz 6b….












I opet sam trčala jučer. Trčala za životom, trčala za obvezama, jela u hodu, trčala gradom, pričala na dva telefona, trčala za papirima što su padali sa stola, trčala u ured i iz njega, trčala za autobusom, trčala i trčala i trčala….

I ujurila u kuću malo prije 20h. I nisam mogla zaspati do 1h u noći od nervoze.

Zatim sam danas opet trčala. Trčala neispavana u auto, trčala do ureda, trčala po sastancima, trčala za papirima, pričala na dvije linije istodobno plus mobitel, trčala po fax, trčala nazad, trčala i trčala i trčala….

I opet sam ujurila u kuću malo prije 19h. I točno pred vratima zaustavio me ljuti nećak. On vam naime ima točno 3 i pol godine i živi na gornjem katu kuće.

-Gdje ces? upitao je ljutito ne dajući mi da prođem.
-Teta ide leći na krevet, teti se spava, ajde mali odi kod mame.
-A zacto ti se pava?
-Teta je radila dosada.
-Zacto?
-Odrasli moraju raditi. Tako to ide Lovro.
-A zacto?
-Pa moraju raditi da bi imali novaca. A novcem kupuješ sve što ti treba za život i ono što te čini sretnim.
I taman se odmaknuo, ulazila sam u sobu ostavljajući ga ispred kad je za mnom potrčao sav izbezumljen:
-Hocem i ja raditi.
-Kako to misliš Lovro? Pa što bi ti kupio? Što ti treba?
-Pa ja bi kupijo svima ljubav i, i, i.. i kupijo bi puno igre da se svi igramo. Svima! Puno ću raditi, mogu teta s tobom sutja..? Molim te, molim te!
I pogleda me onako nevino i nježno…..

………..

I u trenutku sam se sjetila sebe.. Onako nekad, znate, onako kao dijete..
Kad sam tražila svoju livadu…

Tražite li i vi svoju Zelenu livadu?

Onu, znate.. Sa medom i pčelama, kestenima, nekim drvetom… Livadu bez bijesa, grmljavine, ratova i ljudskih gluposti..
Zelenu livadu koju nikako nisam mogla pronaći jer niti na jednim kartama ne postoji, a tražila sam je danima. Ma ne danima, ma cijelu vječnost!

Bila sam tada dijete na praznicima kod bake, a što dijete zna, čula sam na televiziji kako svatko traži tu svoju livadu. I poželjela sam je pronaći skriveno, da mi je nitko ne preotme. I mučila sam se danima, tražila po starim kartama..

I došla sam tako naivno pred svih na velikom obiteljskom ručku sa kartom i povukla mamu za rukav.
-Mama, nema nigdje moje zelene livade na karti.. - I naivno sa ogromnim dječjim očima pogledala sam ih svih - Molim te, molim te, da mi je pronađeš.
I ispružila sam im kartu i objasnila sve o toj mojoj livadi. O pčelama, medu i kestenima..

I u trenu smijeh i galama, cika i veselje… Danima se po selu pričalo o tome kako mala Nataša traži svoju livadu na karti…
A nitko.. Nitko nije znao da tu noć nisam spavala jer sam shvatila kako ću zapravo teško pronaći taj moj mali kutak.. Moju malu zelenu livadu..


……..............................

I prošlo je puno godina od tada..
Puno toga se promijenilo, puno toga sam naučila i shvatila. Danas znam da ta livada zapravo živi u nama i da je čitavo vrijeme tražimo na krivom mjestu...
I danas znam da onaj dan kad je prestanem tražiti da ću odrasti. A osjećam katkad kao da je zaboravljam…


Mislim da ni od ove noći neće biti nekog sna….





Post je objavljen 11.04.2007. u 23:51 sati.