Marketing
Prokletstvo kuće pored mora
Imate li vikendicu?Kuću na Otoku? Selu? Hižu u Zagorju?
Vi koji nemate, reći ćete: na žalost, ne.
Vi koji imate, reći ćete: nažalost, da.
Zašto?
Vi koji nemate smatrate da time gubite puno toga.
Vi koji imate znate zaista koliko dobivate, a koliko gubite.
Kako sama spadam u ovu drugu kategoriju, reći ću vam:
dobivate puno obaveza i troškova, a gubite puno vremena i novaca koje ste mogli i pametnije potrošiti.
Neposredni povod ovom postu je jučerašnji cjelodnevni posjet vikednici. U stvari, kući pored mora, na samo 20-tak kilometara od Splita. Autom, a ne zračnom linijom.Što znači da sam u prednosti jer nema gužve u trajektnoj luci , čekanja u dugim redovima, neizvjesnosti kad ćeš otići, a kad stići.
ALi ima zato gužve na magistrali. I to samo u ljetnim mjesecima. Dakle, samo u vrijeme kad najćešće i idem tamo.
Pa mi se put zna potrajati nekoliko sati. Po zvizdanu. I ne pomaže tu ni dobro auto, ni klima, kad ideš mic po mic, i kad ne znaš je li bolje nastaviti, ili se okrenuti natrag prema Splitu.Ali, ni to nema smisla, jer sad je već podjednaka gužva i prema natrag.
Dakle, kuća je zaista prekrasna i zaista je 40 godina bila samo vikendica, 60-tak kvadrata prizemlja, s tisuću kvadrata prekrasne zelene okućnice.I dok su se svi susjedi davnih godina počeli baviti turizmom, i svaki kokošinjac nastojali pretvoriti u apartman, mojima je to isključivo služila kao kuća za odmor.I to cijenim.
A onda je ipak garaža pretvorena u jednu sasvim solidnu garsonjeru, da ne kažem apartman.. Koja nama (mužu, djeci i meni) odlično služi za kakvu-takvu izolaciju od ostatka obitelji.Svi oni koji žive sami,znaju kako to izgleda kad si prisiljen dijelti životni prostor s nekim.Svako ima svoje navike i to štima jedno tri dana, a nakon toga nastane urnebes, obavezno.
Ovako, odvojeni smo onoliko koliko hoćemo biti. Imamo svoj prostor:za spavanje, za popodnevnu fjaku,imamo i svoju kuhinju, koju doduše rijetko koristimo.Fino puštam svekru i svekrvi da oni kuhaju.Kad veće žele. I glupo je da se nas troje tučemo oko špakera.Bilo kako bilo,izdržimo nekako taj mjesec-dva suživota.
Dakle, sada smo već došli na prizemnicu od 100 kvadrata.
No, kuća je prestala biti prizemnica. Moj Zakoniti je veliki neimar građevniske revolucije, pa je odlučio sagraditii kat. I u njega ukomponirati četiri aparmatna. Nek se nađe klincima...Pa nije stao na tome, nego je nakon godinu dana odlučio dodati i potkrovlje, dvoetažno.Sve to naravno u skladu s građevinskom dozvolom, izdanom još seamdeset i neke.
I počeli smo to malo po malo uređivati, pa se tako već možda ovog ljeta mogu očekivati gosti.Istina, to smo rekli i lanjsko proljeće, pa ništa. A da mi je samo vidit scenu kad se prvi Čeh uparkira u dvorište...i poremeti mir svagdašnji starosjedioca...ha,ha, mislim da će tu početi i završiti svak san o turizmu i lovi na brzaka.
Mada je to sve vrlo upitno, koliko je to lova na brzaka, ako se uzme u obzir uloženo.
Nego, evo me na skroz drugoj temi. Nisam htjela o turizmu našem svagdašnjem, već o vikendici. I blagodatima koje ona nosi.
Dakle, kad smo se jučer uparkirali u isto to dvorište, koje je zaista prekrasno i klincima služi ko igralište i biciklistička staza, sjetila sam se što nas sve čeka slijedećih mjesec-dva. Kompletno čišćenje i reanimacije cijele vikendice. Jer naravno, zimi se tu ne živi, unutra se nabaca sve ono što stoji po dvorištu (stolice, stolovi, ljuljačke,pitari i slično).
Predstoji radna akcija kod koje se doslovno svaki najmanji komadić namještaja vadi vani i čisti. Istjeruju se sve moguće životinje i životinjice koje se tamo nastane preko zime. Dvorište tada izgleda ko ciganski sajam.Na hrpi se nađe milijun stvari od kojih je pola zrelo za kontejner...ali ne...ni slučajno se ništa ne baca...osim možda igračaka koje su totalno polomljene...jer trebat će...kad se počnemo baviit turizmom.
Da, sigurno ću staviti u aprmtname šest različitih čaša ili beštek od prije potopa...pa takvih ima za "sve po 8" kakvih oćeš
Vrt, u kome je trenutno trava do koljena, je u svekrovoj nadležnosti, i on ga zaista sredi tako da izleda ko iz hortikulturnih časopisa....Više se vode plaća za zaljevanje nego za sve gradske parkove u Splitu zajedno....Još kad mu moj Zakoniti, a njegov sin kaže da će sva ta stabla posjeći, ostaviti samo palme, a na mjesto gdje su sad voćke napravitit bazen....
Kuća pored mora je zaista opterećenje. Jer tamo idemo i kad nam se ide, i kad nam se ne ide, ali moramo. Iz ovog ili onog razloga. Zašto se stalno kupati na istoj plaži? Naravno, pa glupo je sjedati u auto i ići negdje drugdje kad nam je more pod nosem.Zašto stalno gledati iste face?
Za pare uložene u popravak ovog ili onog u vikendici, održavanje, struju, vodu i ostalo možemo uplatiti bilo koji hotel dva tjedna, prst u uho i svi trčkaraju oko nas. E to je meni odmor, ma šta vi mislili o tome...Doduše Zakoniti i ja, to često i napravimo, ali nikako ne možemo izbjeći pitanja:
-U hotel? Pa jeste li vi normalni?Pored kuće na onakvom mjestu?
Obišli smo tako sve naše otoke, od Sjevera ka Jugu i uvijek na recepciji isto pitanje:
-Pa iz Splita ovdje? Najzačuđeniji su bili prije par godina u Malinskoj,u srcu sezone, gdje smo im bili jedinii gosti ikad u hotelu s ovog područja. A da smo primjerice iz Imotskog nitko se čudio ne bi
Dušu bi griješila kad bih rekla da vikendica nema i prednosti.Ima, naravno.
Ali se trenutno ne mogu sjetiti ni jedne
A vi?
.
Post je objavljen 10.04.2007. u 13:04 sati.