Ama, cijelo jutro na iglama. razgovori s Bogom, ili sa samom sobom, kako se uzme.Uvjeravanja, razuvjeravanja, pitanja odgovori....a posla ni za lijek, k'o za vraga...
Zapravo je žalosno u što se pretvore neki međuljudski odnosi...prolaziš pored čovjeka kojeg si nekad jako volio, imaš s njime dvoje djece, a moraš se svim silama trudit da ga bar iz prostojnosti pozdraviš...i procijediš ono jedva čujno " 'dan" kroz zube...jer ga ne možeš mimoić, a nikog osim njega u tom trenu tamo nema...
I prozvaše nas. Nekako mi ružno izgleda ono "tužena"...ružno se osjećam, kao da sam nešto nekom napravila...ah, pravo.Totalno nehumana znanost. Naročito u rukama vještih odvjetnika.
U stvari, kako sada teče razvod?
Onaj tko želi rastavu, taj tuži. Nakon toga, podnosi se tužba direktno Općinskom sudu, koji određuje ročište, a na istom se utvrđuje činjenično stanje, traži se od stranaka da potvrde, prihvate ili odbace prijedlog rješenja, a nakon toga ih se šalje Centru za socijalnu skrb, gdje će se provesti pokušaj mirenja. Baš.
E, ali neki nikako da shvate što se to na Sudu radi. Pa blate, pljuju, iznose najintimnije gnjusne stvari,izvlače pretpotopne stvari, ali u drugom ruhu i lažu do bola, teme koje su se i te kako mnogo puta mogle doma raspraviti, a ne šutjeti.
U glavnom, izgadio me Tužitelj Zagušljivi, proglasio najgorom raspikućom, personom kojoj je jedina životna zadaća i cilj života s njime, oteti mu što više novaca koje on zarađuje. Uz to sam i najpromiskuitetnija osoba na kugli zemaljskoj, jedva čekam da mu vidim rep, pa da bar trojicu dovedem doma.
E puko mi je film, pitala sam da li imam što za potpisat, a i šta da potpišem kad je i tužba na klimavim nogama. Naime, u njoj piše "radi narušenih emocionalnih odnosa", ali po izrečenom, mislim da bi trebalo stajati "radi novaca koje ne dam". Da zapisnik nije bio gotov, lijepo bih se išetala, jer to meni uopće nije potrebno.
O djeci - niti riječi. O stanovanju - još i manje. Sve isključivo na temu - novac.Koji sam ja potrošila. Mo'š mislit.
Usput, njegovi odvjetnici opravdali su nedolazak smrtnim slučajem, inače se Zagušljivi ne bi bio niti pojavio. Pa bi mi sudili ljudi koji su valjda živjeli s nama 18 godina, koji su mi i djecu napravili.
K'o da sam najgori kriminalac.
Otišla sam u Centar za socijalnu skrb, ostavila rješenje, idući tjedan ide mirenje - čitaj: pljuvačina, 2.dio.
A za tamo imam već dvije, samo dvije pripremljene rečenice.
***
Ma. Prvi dio sam preživjela. Suočila sam se, što bi psiholozi rekli. Druga klapa sapunice bit će puno lakša.
A dalje, vidjet ćemo.
Priznajem, mučno mi je od toga. Toliko da ne mogu jesti. Obično, kad se loše osjećam, to popravljam hranom, slatkišima. No, kad je situacija panična, onda ne mogu jesti.
Valjda zato jer se usput nagutam govana.
I naravno.
Osim što u ovih nekoliko dana, očekivano, Tužitelj nije prozborio niti jedne jedine riječi na bilo koji upit u vezi sa "sporazumnim" razvodom braka, ponaša se kao da je i dalje moja dužnost posluživati jelo, prati robu, praviti krevet, čistit njegov svinjac. E, pa druže moj - neće ići.Ne više, niti u bunilu.
Lijepo si je on to zamislio. S jedne strane iza leđa će odašiljati tužbe, istovremeno me tražiti usluge, a doma živjeti kao da se pod milim Bogom ništa ne događa, usput me na Sudu gaditi, a za stol će bez ikakvog pardona sjesti i jesti...najveće porcije kao i obično. I onda spavati. I sjediti. I ni sa kim pričati. Opet kao i obično.
Mislim, ne znam što da mislim.
Usput, doma je već danima. Kao i uvijek, uopće ne sudjeluje ni u čemu, samo sjedi na fotelji ili na balkonu, pali, kao i obično, cigaru na cigaru...onda odluta u vražju mater, ne pitajući da li djecu treba pogledati dok mene nema...
Ni u bunilu ne bi nešto pripomogao, o ručku da ne pričamo...nije to nikad ni pokušavao, mada se na sva usta hvali kako je izvanredan kuhar i kako jaaaaako voli djecu...
Nikome ne polaže rečune, kamo ide i kad će se vratit...Nikoga ne pita da li mu šta treba...ne vodi brigu ni o čemu, žaluzine se i dalje raspadaju, kupaona više ne, jer je totalno raspadnuta...
Valjda čeka da me izbaci iz kuće, pa da se uhvati posla...
Hm, da...živi bili pa vidjeli.
Eto. Nepovezano, nabacano, tako mi je i u glavi. Ljuta sam na sebe, jer se još uvijek iščuđavam stvarima na koje sam odavno trebala biti naviknuta.
Zapravo, ljuta sam što te Zakon ne može zaštititi...što će neki tamo ljudi po nekakvime nebuloznim paragrafima i nespretno složenim pravilima, donijeti odluku o tome da djeca idu meni, da je meni dovoljno toliko i toliko novaca, a usput će mi reći da se svakako moram i zaposliti.Jer sam razmažena, zločesta ženturača koju treba kazniti i lupiti po prstima jer je bila loša do bola...c c c , mama, mama:((
I još će me gledati s visoka, kao što je to činila teta sa naočalicama na vrhu nosa, onima za čitanje, ledeno-voštanog izgleda i još ledenijeg pogleda. Teta sutkinja.
Koju u žvotu nisam vidjela, najmanje kad sam se udavala za Zagušljivog i spavala s njim u krevetu.
E, baš ona je ta koja će donijeti presudu o tome kako ću ja i dalje.
On će i dalje hodati okolo sa novčanikom koji puca od onih zelenih novčanica, europskih...koji će se cinično smijati kad kažem da sam bez love...koji će jednostavno okrenuti leđa kad ga pitam kada je zadnji put kupio nekom od djece nešto za rođendan ( NIKADA !!!)
Jer, najvažniji je novčanik...sa zelenim papirima. Koji, kao slučajno, nadmeno rastvara kada plaća svoju kavu...
Koju ipak NEMA s kim popiti.Čak ni sa djecom.
Ali to on ne primjećuje.
Post je objavljen 10.04.2007. u 14:03 sati.