Prepričavali su se prošli dani i događaji. . .
Svi su sjedili oko vatre. Lica su im sjala kao i oči. Smijeh se čuo na daleke udaljenosti, a pjesma još više.! Bila je tako sretna. . . Sve do onog pogleda koji joj je uputio ON „Najbolji prijatelj“! Pogledavši je hladnoća je obuzela njeno tijelo. Svojim prodorno plavim očima kao da ju je gušio. Zašto je to osjećala? Je li moguće?
Njih dvoje su ipak bili kao braća. Dijelili su tajne, provodili sve svoje slobodno vrijeme zajedno! I sada najednom. . . Nije znala da će to biti zadnji put da ju je pogledao. Uputili su se prema svojim kućama , a on je nije ni pogledao, a kamoli pozdravio! Svaki put je uobičavao reći joj sa slatkim osmijehom : Laku noć! Taj put nije to čula. Okretao je glavu od nje. Ona kao da je gledala drugu osobu. Isto tijelo ali drugi duh. To je bio problem! Čekala je noćima da joj pošalje poruku. Onako kako je znao! Ali sve više je gubila i ono malo nade što je ostalo. Društvo se udaljio od nje. Pričali su i pričali, ali ona nije znala. Bila je tako usamljena, nezaštićena. . . Dani i noći bili su isto. Provedeni u suzama. U daljini je slušala smijeh koji joj je probadao njene uši i davao joj još jaču bol. Htjela je objašnjenje ali nije ga dobivala. Što je učinila? ? Trajalo je i trajalo! Mislila je ako nastavi život bez njega i njih bit će bolje. Ostavila je prošlost . . . Mjesecima se borila i uspjela je. Nije više bilo isto kao prije. Gubitak nećeš što joj je bilo važno dalo joj je snage. Više se nije vezala ni za koga. Samo je ona znala da ga nitko ne može zamijeniti! Jednom ga je srela. Vidio ju je nasmijanu kao nekad. Htio je priči ali nije. Htio se ispričati zbog svega. Zbog drugih odbacio je najvažnije, a to je prijateljstvo. . . Kajao se. . . .ali sada. . .. sada je ona okrenula glavu i bila ponosna.
Svi su ga ostavili, bio je sam. Ipak nije imala srca biti zlobnica kamenog srca.
Došla je do njega i zagrlila ga. Oboje su znali da ne smiju više to dopustiti. Izgubiti prijatelja!
Post je objavljen 09.04.2007. u 13:06 sati.