Ležala sam u svom krevetu kada je do mene došla Carmilla. „Hey lutko…“ reče ona tiho gledajući negdje u prazno. „Hey…“ odvratih promatrajući njene oči. „Nešto nije u redu?“ upitah oslanjajući se na laktove. „Ma ne… Samo.. prekinula sam sa Zirkom.“ Izgledala je kao da bi se mogla rasplakati svaki trenutak. „Čovječe…“ prozborih tiho prisjećajući se njih dvoje – zajedno… „Sorry…“ reče ona grleći me. „Na čemu? Sve je u redu Cam…“ Čvršće sam ju zagrlila. Znala sam kako je to izgubiti nekoga koga voliš – samo ne na pravi način. Ili jednostavno ne smiješ voljeti na pravi način. Prisjetila sam se Olivera. „Pa ja sam trebala tebe pitati kako si.“ odvrati ona odmičući se od mene. „Oh, ma ja sam ti dobro. Sutra idem na nastavu.“ rekoh uz blagi smiješak. „Čula sam da si se već vidjela sa Danielom.“ Kimnula sam glavom i malo posramljeno pogledala prema dolje. „Pa drago mi je… Zbilja se brinuo za tebe.“ reče ona podižući moju glavu i gledajući me ravno u oči. Malo sam odahnula jer je konačno…sve bilo u redu. „Žurim. Ja imam još nešto zadaće. Ne možemo se svi odmarati, zar ne?“ Nasmijala se i otišla iz sobe.
Gledala sam kroz prozor. Bilo je rano jutro… Sunce se tek pomaljalo iza horizonta. Uživala sam u ovakvim jutrima. Nitko i ništa ti nije smetalo… Bila sam potpuno sama. Amanda je još uvijek spavala u svom krevetu - okretala se cijelu noć tako da se uopće čudim što je spavala. Obukla sam svoju uniformu (malo mi je nedostajala…lol), uzela metlu i krenula van. Prema metlobojskom igralištu. Letala sam preko igrališta razmišljajući o svemu što se dogodilo u zadnje vrijeme. Meni, Danielu, tati, sestri…bilo mi je previše. Imala sam osjećaj da gubim kontrolu nad svojim životom a to mi se nije sviđalo.
Sjedila sam u učionici Napitaka zajedno sa Anith i Lanom. Brbljale smo. Snape je danas bio neobično dobro raspoložen – nije nas ni jednom opomenuo zbog pričanja. Imala sam osjećaj da s njima uvijek imam nešto za nadoknaditi. Kada smo išle na Travarstvo, začula sam poznati glas iza sebe. Nešto me pecnulo kod srca. „Doći ću…“ rekla sam curama i okrenula se. „Hey…“ rekoh gledajući u njega. Bio je potpuno isti. Ništa ga nije promijenilo. Čula sam da je najbolji igrač metloboja na svijetu…doista je bio. „Hey…“ reče i on u konačnici gledajući prema tlu. „Kako si, Olivere?“ upitah ne skrećući pogled sa kamenčića pokraj moje cipele. „Dobro…dobro…“ promrmlja on. „Ti?“ Zastala sam. Nisam znala što bi mu rekla. Da sam super, da je sve po starom, da imam novog dečka ali da žalim za njim, da mi je tata ogromna podrška u životu, da sam saznala da imam još 20 braće i sestara iz različitih godina, stoljeća pa i tisućljeća, da… „Isto.“ rekoh u konačnici. „Zašto si došao?“ upitala sam podižući pogled i prekidajući tišinu koja je nastala. „Ne znam. Morao sam te vidjeti.“ rekao je sjedajući na klupu u dvorištu. Stajala sam pred njim. Tek sam sada primijetila da su mu oči veće i ljepše nego prije ali da je u njima manje sreće, tek sam sada primijetila da svaki put kada bi se osmjehnuo nije isijavao zadovoljstvom, tek sam sada vidjela…da možda, i ja njemu nedostajem. Bilo je to nešto o čemu nisam smjela razmišljati…nisam smjela biti u pravu…jednostavno nisam. „Zašto…?“ upitala sam. Sjela sam pokraj njega. „Dante…“ okrenuo se prema meni. Izgledao je skrhano iznutra. „Ne mogu ovako. Ne mogu…“ Bila sam zbunjena. „Ne možeš kako?“ Primio je moju ruku. „Počeo sam mrziti metloboj. Svaki prokleti put kada bi igrao, sjetio bi se naših treninga… Počeo sam sjediti sam na jezeru zato jer bi se tada lakše prisjetio tebe…i nas. Počeo sam ostajati satima budan u noći samo da bi razmišljao da li još čuvaš onu moju zvijezdu… I znam da ne smijem, ali volim te.“ Drhtala sam. Opet. Pokraj njega sam uvijek drhtala. Ne zato jer bi mi bilo hladno nego sam zato jer sam bila sretna što sam pokraj njega. Poželjela sam ga poljubiti. „Moram ići na sat.“ rekoh. Još uvijek je držao moju ruku. „Bit ću u Hogsmeadu idućih par sati.“ rekao je i pustio me.
Post je objavljen 09.04.2007. u 12:19 sati.