Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/lostinfantasy

Marketing

oprosti....

Oprosti mi što ne znam kontrolirati taj izljev bijesa koji razara sve ono što mi znači i što ne znam zadržati u svojim ispraznim mislima riječi koje te uništavaju. Vjeruj mi da si zadnji kojeg želim povrijediti, da si onaj koji mi mnogo znači…. Želim samo da probaš shvatiti bol koju osjetim svaki puta kada zagonetno sakrivaš lice i kada vješto skrivaš riječi duboko u sebi. Vjerujem da si tokom ovog kobnog života osjetio bol otvorenih rana i zato te molim da shvatiš kako mi je ovo otvorilo mnoge rane koje su davno zacijelile… Znam da govorim i kada ne trebam, ali u meni se miješa još tisuće neizgovorenih riječi koje iz nepoznatih razloga poštuju zabrane… uvijek su mi govorili da ne čekam sutra jer sutrašnje tlo nije sigurno, ali ipak zbog straha da ponovo ne budem povrijeđena i ismijana patim tiho negdje u dubini do koje nitko ne uspijeva doći . I dalje nastavljam tražiti u snovima ispunjenje te želje koju čekam već godinama. Čak i ja, koja sam se tome najviše protivila, sada hodam ulicama s nacrtanim osmjehom i svoje protivnike gledam tako blaženom grimasom. Uzaludno letim na već pomalo spaljenim krilima svojih snova u nadi da će netko primijetiti taj umor od života i sve veća zrnca tuge u mojim očima. Iako zvuči nevjerojatno, možda si ti taj koji mi nesvjesno obnavlja krila i pomaže da barem ostanu zrake nade i vjere u vlastite snove koji su mi bili jedina snaga za život… Gubim se u sebičnoj želji nestanka i znatiželji da pokušam prijeći i ove prepreke. Nisam sigurna jesam li ti zahvalna što si došao baš onda kada je trebao biti kraj i što si malo obnovio ovaj ugasli sjaj ili ću se pokajati što sam dozvolila da svojom prisutnošću obnavljaš odavno uništena krila…. Bila bih ti zahvalna kada bih znala da nećeš biti jedan od onih koji usijecaju duboke rane i da nećeš otići kao i svi baš onda kada te najviše budem trebala…. Oprosti mi što ti dajem toliko malo, ali strah koji zadnjih dana obuzima moje tijelo ne dozvoljava mi da živim ono što želim živjeti i ne dozvoljava mi da pokažem ono što želim osjećati…. Oprosti mi i zbog previše istrošenih rečenica koje ne znam ukrasiti onda kada bih trebala i oprosti mi na nestrpljivosti koju ne mogu prekriti….. znam da je sumnja ona koja će sve uspješno razoriti, ali ja jednostavno više ne znam vjerovati… Oprosti mi, ali ipak mislim da sam previše izblijedjela da bi mi itko mogao vratiti boju…..

Post je objavljen 09.04.2007. u 01:16 sati.