Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/cakumpakum

Marketing

Ja bi negdje, na neki svjetionik

Imam onaj odvratan osjećaj da me netko prati.
Vozim se na posao i u svakom pogledu u retrovizor vidim sumnjivo lice. Čak me i onaj malac na semaforu kod Lisinskog sa hrpetinom Metroa na lijevoj ruci čudno gleda. Pravim se da ne čitam te novine, a ustvari samo ne mogu spustiti prokleto staklo na autu. Crko mi je motorić koji ga diže i spušta. I obratno. Malac ima pogled kao da zna o čemu se radi. Poznat mu je moj slučaj sa prednjim, lijevim podizačem stakla. Sigurno će sad dojaviti onom drugom da sam prošla pored njega.
Propuštam pješake jer je policajac u blizini. I on me gleda. Prati hoću li propustiti i onog mrava sa tri puta većom mrvicom kruha na svojim leđima. Traži mi dlaku u jajetu. I iglu u plastu sijena. Traži me i vozačku, prometnu, rezervne lampice, štrik, prvu pomoć, drugu pomoć…Samo da me kazni. Zapisuje podatke. Sad zna i gdje stanujem i koju vrstu psa imam za kućnog ljubimca.
U dućanu imam isti osjećaj. Na brzinu utipkam PIN, uzmem svoj jogurt i kruh, popiknem se pri izlazu i osjetim kako se još tri glave u taj tren okreću prema meni. U normalnim uvjetima bi mi se nasmijali jer sam nespretna. Ali onu su smrtno ozbiljni. Kao oni iz krimi-serija. Nema smješkanja dok je akcija u tijeku. I PIN je zapisan.
Prelazim ulicu, a taxista me pušta na mjestu gdje ne postoji pješački prijelaz. I on je u igri. Crna kožna jakna i sunčane naočale sa najtamnijim staklima na svijetu. Piše nešto, a pravi se da samo proučava plan grada.
I ja se pravim plavuša.
Ponovo sjedam u auto, okrećem ključ. Radio se pali automatski.

Pratim te
i kad ne gledam
po koraku te znam…
Pratim te…


Znam!


Post je objavljen 06.04.2007. u 11:02 sati.