Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/terradesolata

Marketing

CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA IV.

„Gospodična, ne možete prijaviti ispit sam tak!“
„Ali...Kako onda...?“
Bila sam brucoš i trebao je to biti moj prvi ispit, organska kemija, a Teta iz Referade, mutantica čovjeka i običnog zelembaća pridonijela je mom osjećaju zbunjenosti i bespomoćnosti.
„Pa kak možemo biti sigurni da ste učili?“
„Pa...Zar to ne provjeravaju profesori na samom ispitu?“
„Je, pa da se jadni stresiraju kada naiđu na balvane! Joj meni! Pa morate skenirati mozak da se lijepo vidi jeste li i koliko ste učili! Pa ne bu se profesori bezveze živcirali i mučili s vama! Dostaviti potvrđeni rezultat skeninga i prijavnicu za ispit! Molit ću lijepo, skening svih moždanih klijetki, jel` jaaasno? Soba 592741!“
„Dobro...Hvala“

Trebalo mi je pola sata da protumačim plan fakulteta i da otprilike shvatim gdje je soba 592741. Trebalo mi je još dodatnih četrdeset i pet minuta da se došetam do te sobe. Na vratima je pisalo „Ne kucati! Remetite proces rada!“, a kako nije bilo stolica u hodniku, stajala sam tako još pola sata u nadi da će netko izaći. Nitko nije izlazio, pa sam ipak plaho pokucala. Vrata je otvorila sićušna žena čudna izgleda, nisam mogla procijeniti s kojom je pasminom križana, mislim da je imala glavu poput kineskog kukmastog... Psa.
„Jel vi ne znate čitati?!“- graknula je na mene
„Pa...Čekala sam pola sata...“
„Vi studoši mislite da je cijeli svijet vama podređen! Imamo pauzu do 11h!“
„Ali...Nisa...“
Zalupila je vratima. Pogledala sam na sat. Još dvadeset minuta do 11h.

Pogledala sam u visoki bijeli strop, napuhala obraze i lagano ispuhala zrak kroz skupljene usnice, ta metoda me i dandanas opušta više nego seanse Studentskog Psihijatra, kod kojeg smo svi dužni odlaziti.

„Uđite!“-uzviknula je piskutavim glasićem. Unutra je bilo još oko pedesetak studenata, svi su čekali svoj red za skeniranje.
„Nismo vas pustili prije jer ne želimo gužvu u čekaonici!“- odbrusila je kao odgovor na moj upitan pogled i odklepetala dalje na svojim previsokim štiklama.
U 11:34 sam došla i ja na red. Stavili su mi nekakvu tešku kacigu na glavu. Čudno zujanje mi je ispunilo uši, mozak i primozak. Od nekud se pojavila klepetava kukmasta na štiklama i nasmiješila mi se- „Jel` vam lijepo? Sami ste to tražili!“
„Mrnj...Kkkk...“- to je sve što sam joj uspjela reći dok sam bila pod teškom zujavom kacigom.
„No, no, nemojte se uzrujavati...“- rekla je kaciga ili netko iza mene.
Skeniranje je bilo gotovo za točno osam minuta.

Nalaze sam još samo trebala potvrditi u uredu 302784, do kojeg mi je trebalo oko dvadeset i tri minute. Tamo, na sreću, nije bila gužva, samo tridesetak ljudi, ali su zato radila dva šaltera. Kada sam došla na red, saznala sam da sam na rezultate skeniranja morala nalijepiti taksativne marke koje se mogu kupiti na prodajnom mjestu 473921.

Otrčala sam do tog prodajnog mjesta odmah, znala sam točno gdje se nalazi. Za to mi je trebalo samo deset minuta. Međutim, svaka je taksativna marka koštala 7,82 eura, a ja toliko, igrom slučaja (nakon što sam platila prijavnicu i skeniranje) nisam imala kod sebe na studentskoj kartici, pa sam morala otrčati do bankomata da mi se kartica ponovno napuni. Sva sreća da se bankomati uvijek nalaze samo par stotina metara od svakog prodajnog mjesta.
U jednom trenutku, dok sam trčala, palo mi je na pamet da bi se sve te stvari koje obavljam mogle obavljati puno brže, s obzirom da smo kao civilizacija toliko napredovali. No, to je bila samo kratkoročna misao, ulični skeneri ju zasigurno nisu zabilježili... Nadam se.

Napokon sam imala rezultate na koje sam nalijepila taksativne marke i dobila potvrdu nakon drugog čekanja u redu u uredu 302784 jer sam oduvijek bila presramežljiva da bi ljubazno upitala nekog:“Ja sam prije čekala, ali sam zaboravila nalijepiti marke, pa sada kada sam ih nalijepila, da li bih mogla ispred vas....?“.

Teta- gušterica iz Referade je bila nemilosrdna; „Pa gdje ste vi dosad? Morate odnijeti potvrđenu prijavnicu na Zavod kolegija gdje polažete ispit! Pa ne bum vam ja nosila prijavnice okolo naokolo!“

Vrlo sam dobro znala gdje je Zavod za organsku kemiju budući da sam upravo odslušala taj kolegij pa sam istog trenutka otrčala tamo. Čitav taj dan sam trčala u nadi da ću sve brže obaviti. Došavši ispred Zavoda, energično sam pozvonila. Vrata su se otvorila, a hodnik je bio prazan i mračan. Neki glas me upitao kroz zvučnike: „Izvolite?“
„Dobar dan! Došla sam prijaviti ispit iz organske kemije.“ –nisam znala gdje da gledam, nisam vidjela nikakvu kameru na zidovima, pa sam se obraćala zvučniku.
„Prijave se primaju do podne. Koliko je sati sada?“
„Dvanaest i...“
„Dakle, podne je prošlo!“-prekinuo me zvučnik-„Pokušajte neki drugi dan! Ugodan dan vam želim i zapamtite- znanje je in!“
„Hvala, doviđenja!“- razočarano sam izašla.

Nije mi baš bilo jasno zašto se zahvaljujem, ali mislim da sam tada shvatila da je, kada se osjećate iznimno neljubazno, najpametnije biti iznimno ljubazan. Duboko sam udahnula, pogledala u strop, napuhala obraze i lagano ali ovog puta zvučno ispuštala zrak kroz skupljene usnice.





A SADA JEDNA PJESMICA KOJA MI JE BAŠ "LEGLA":

"The Man Who Couldn't Cry"

There once was a man who just couldn't cry
He hadn't cried for years and for years
Napalmed babies and the movie love story
For instance could not produce tears
As a child he had cried as all children will
Then at some point his tear ducts ran dry
He grew to be a man, the feces hit the fan
Things got bad, but he couldn't cry

His dog was run over, his wife up and left him
And after that he got sacked from his job
Lost his arm in the war, was laughed at by a whore
Ah, but sill not a sniffle or sob

His novel was refused, his movie was panned
And his big Broadway show was a flop

He got sent off to jail; you guessed it, no bail
Oh, but still not a dribble or drop

In jail he was beaten, bullied and buggered
And made to make license plates
Water and bread was all he was fed
But not once did a tear stain his face

Doctors were called in, scientists, too
Theologians were last and practically least

They all agreed sure enough; this was sure no cream puff
But in fact an insensitive beast

He was removed from jail and placed in a place
For the insensitive and the insane
He played lots of chess and made lots of friends
And he wept every time it would rain

Once it rained forty days and it rained forty nights
And he cried and he cried and he cried and he cried

On the forty-first day, he passed away
He just dehydrated and died

Well, he went up to heaven, located his dog
Not only that, but he rejoined his arm
Down below, all the critics, they loot it all back
Cancer robbed the whore of her charm

His ex-wife died of stretch marks, his ex-employer went broke
The theologians were finally found out

Right down to the ground, that old jail house burned down
The earth suffered perpetual drought


Živio gospodin Cash, svijet po njemu je najpravedniji.

Whoever is unjust, let him be unjust still. Whoever is righteous, let him be righteous still. Whoever is filthy, let him be filthy still. Listen to the words long written down, When the man comes around.



Post je objavljen 05.04.2007. u 20:06 sati.