Pregled posta

KNJIGE

Brian W. Aldiss: "Oxford - Ohrid - putopis"
Naklada Zoro, 2006., tvrdi uvez, 263 str., prev. Irena Rašeta.
Ocjena: +4

Nedavno sam pročitao zbirku tekstova i u nas hvaljenog slovenskog filozofa i lakanovca, svjetske intelektualne zvijezde Slaveja Žižeka koji opisuje kako je njemu naročito zanimljivo vidjeti gdje i kada i kako intelektualci, naročito Sigmund Freud spominju Sloveniju i u kakvom kontekstu. Po Žižeku Freud jedno od rijetkih spominjanja Slovenije navodi prilikom svoga opisa posjeta Postojnskoj jami, kada je taj otac psihoanalize naveo kako se u tom slavenskom podzemlju skoro sudario s gradonačelnikom Beča, inače žestokim antisemitom (Freud je bio Židov). Razumijem Žižeka, vjerojatno ljudi iz malih zemalja, velikih poput dreka na šibici (Slovenija) ili dva dreka na šibici (Hrvatska), imaju potrebu za tim da vide kakvu ocjenu ili opis njihovih domaja daju stranci, i to što je stranac ugledniji i veći intelektualac, to je ocjena intrigantnija.

Druga stvar koja zanima Žižeka jest ta da treba iz, ne samo lokalpatriotskih impulsa, pratiti opise stvarnosti zemlje u kojoj si stasao i upio prve ocjene o stanju stvarnosti, o realnosti, o povijesti, politici, itd. Drugim riječima stranac ti može ponekad i pomoći, kada ti pristupa iskreno, ali svejedno, i kada je pun zabluda i neprijateljski, šovinistički nastrojen, jer ti u oba slučaja pruža ogledalo u koje se možeš zagledati i vidjeti svoju prošlost, sadašnjost, a možda i budućnost. Ne znam zapravo kakvi su sve putnici, i u kolikom broju, putovali kroz Sloveniju, ali pobusajmo se neznalački u prsa i zamislimo da je u nekim, ha, zamislimo i to, svjetskim okvirima, u fikciji i putopisima, Lijepa naša ostavila zanimljiviji dojam od Dežele.

Trebamo se sjetiti da je tradicija putovanja po našim krajevima, ako preskočimo benediktinca Gottschalka koji se zbog neposlušnosti crkvenim ocima sklonio u Hrvatsku oko 820. godine kod kneza Trpimira, zatim Dantea i njegovo spominjanje Kvarnera, te hrvatskih hodočasnika u "Božanstvenoj komediji", a i groblja kraj Pule koje ga je inspiriralo da napravi opis jednog od najimpresivnijih grešnika u "Paklu"... zatim ako preskočimo Shakespearea kojem kao opis njegove junakinje u komediji o kroćenju goropadi služi replika "Ljuta je kao Jadransko more", i ako preskočimo dobrog opata Alberta Fortisa koji je sa svojim opisima Dalmacije i cjelokupne istočne obale Jadrana proizveo pravu morlačku modu u Europi, koja je rezultirala i Goetheovim zanimanjem za Hasanaginicu, ili Francuza, maršala Marmonta, vojvodu od Dubrovnika koji je tu stigao po zadatku pa ukinuo jednim potezom gosparsku republiku, a to je opisivao u svojim memoarima, dakle trebamo se sjetiti da je moderna „pomama" za našim krajevima zapravo posljedica toga da smo u srcu svakog prosječnog austrijskog činovnika 19. stoljeća mi bili daleki jug, egzotika koja oslobađa, i njemačko, zapravo austrijsko nas je govorno područije percipiralo kao mjesto slobode duha van zakopčanih pravila ogromnog federalnog carstva Habsburga u kojem ste u Rijeci mogli kupiti željezničku kartu za Krakov, a da ostanete pod kapom istog vladara.

Sjetimo se da je za Nijemce i podanike željeznog kancelara Bismarcka put do slobode bio Baltik i magle sjevera, putovi morskog konja(po starim Germanima), rute Hanzinih trgovaca i razmjene vikinga, kao što spominje ljuštitelj luka Grass u „Limenom bubnju" i „Lumburu"; za Engleze ranog 19. stoljeća je to Italija, dom svih ukletih ljepoduha poput Byrona, Schellyja, Elizabeth Barrett Browning, itd.; za Talijane daleki europski istok (Galicija, Besarabija, Moldavija - dakle istok Austro Ugarske) koji odzvanja u topotu kopita misterioznih konja u tatarskim pustinjama, ili pak azijski istok Marca Pola i Kublaj kana u Italo Calvinovim izgubljenim i nevidljivim gradovima; a za prosječne činovničke srednjeeuropljane to bi bio goli Mediteran, krševiti bezvodni škoji Dalmacije u kojima čovjek može biti sam s Bogom.

Najinspiriraniji tim pojavama bili su recimo u Dalmatinskom putovanju u kojem on kliče kako je to lijepo biti Austrijanac jer su za njega Austrijanci i naši Vlaji, opet tu je Sigmund Freud koji je išao do Splita i Mostara na svojim studijskim putovanjima i divio se seksualnoj neinhibiranosti naše dječurlije koja šara velike faluse po zidinama splitske palače, tu su i mnogi današnji putopisci, tršćanski Talijani, dakle geografski potomci habsburških podanika, opsjednuti, s pravom ili ne, književnošću granice od kojih su u posljednje vrijeme aktivni Claudio mikrokozmični Magris, te Paolo Rumiz koji svjetlu napada 11.9. u plovopisu „od Venecije do Lepanta" naivno žali za Venecijom bez da i Slavene upita što misle o vladarici mora.

Ali to su sve putopisci, memoaristi, biografi, esejisti, publicisti koje je, čini se, obilno iščitao i perolako obradio Predrag Matvejević.
Oni koji su meni doista zanimljivi su pisci fikcije, Nijemci i Englezi koji su istočnojadransku pejzažnu stvarnost transporirali u svoja djela, priznavali to oni ili ne.

Slavonska ravnica ili dalmatinski krš inspirirali su također nekolicinu anglo-američkih pisaca detektivskih romana poput Agathe Christie za ubojstva u Orijent ekspresu, te znanstvene fantastike kao pejzažna podloga za radnje antiutopijskih romana, npr. H.G. Wells je Fortisove čestite i priproste Morlake, dobroćudne divljake kojima se opat divi, prekrstio u kanibalske Morloke koji se hrane dekadentnim Eloima, a posjeti znanstveno-fantastičnih Engleza su kulminirali, možemo to sada reći, posjetom Briana W. Aldissa početkom šezdesetih godina.

Izgleda da su Briti općenito bili opčinjeni soft verzijom Titova komunizma jer je još John Lennon reporterima iz kreveta, dok je radio gole performanse s Yoko Ono, rekao kako se njih dvoje dvoume o tome da odu na bračno putovanje na Gibraltar ili u zemlju samoupravnog socijalizma, da vide to "Titovo čudo". Jedan od otaca hipi pokreta, koji je tih post-beatles godina kupovao farme i holandske krave koje su davale po dvadeset litara mlijeka na dan, očito je htio vidjeti kako komuna izgleda u stvarnosti ali je na kraju ipak otišao gibonima na Tarikovu stijenu.

Brian Wilson Aldiss je ipak došao vidjeti kako komuna izgleda, i to u dobroj vjeri, na početku šezdesetih, točnije 1964. i u dogovoru s Turističkom zajednicom Jugoslavije koja je piscu znanstvene fantastike davala labavu podršku u obliku bonova za benzin i prava na prenoćište u hotelima i kampovima od Vardara pa do Triglava. Tako je počelo višemjesečno putovanje pisca (koji je bio redovit gost festivala znanstvenofantstičnog festivala u Trstu a i poslije je godinama ljetovao u Rovinju) i njegove supruge koji su na svom Land Roveru napisali "Oxford-Ohrid", što je naslov ovog putopisa koji nikada nije tiskan u Jugi. Naime, kada su komunisti vidjeli što je Aldiss napisao zabranili su objavljivanje jer ih nije prikazao, po njima, u povoljnom svjetlu. Zato je putopis pod naslovom "Cities and Stones" 1966 objavljen u Engleskoj. Aldiss je 2006. bio gost u Pazinu na konvenciji znanstvene fantastike „Istrakon", i to je bio povod Nakladi ZORO da objavi ovaj putopis na hrvatskom.

Moram priznati da sam ga iščekivao, željno, te da me knjiga razveselila i nije nimalo razočarala. Ponajprije, urednici su u knjizi ostavili na stotine pojmova onako kako ih je pisac zapisao u izvornom tekstu i kako ih je čuo, ili je pak mislio da ih je ispravno čuo, kao što su ostavili i nekoliko duhovitih priloga na kraju knjige kojima je Aldiss sunarodnjake htio uputiti u tajne ćevapa, šljivovice i ostalih pojava tadašnje države i sadašnjih država. To je učinjeno kako bi se pokazalo način na koji je autor doživio taj put i to želio prenijeti sunarodnjacima, i to je dobar potez.

Druga stvar koja je važna je ta da je dobro, naročito za svakog rođenog nakon 1991., da vidi kako je tadašnja stvarnost nenamjerno izbijala iz autorovih optimistično intoniranih zapisa o balkanskim gudurama.

Ipak je Aldiss pisac znanstvene fantastike, pa kada opisuje Kosovo kao ekstremno siromašno i za tadašnje pojmove, a spominje i demografske probleme tog prostora, Makedonce kao vesele, Bosance kao one koji uvijek govore o međuvjerski korektnoj raji, i u to uvjeravaju sve oko sebe, Srbe i Crnogorce kao one koji će se ako zatreba u slučaju napada na Jugoslaviju opet povući u svoja brda, kada Zagreb spominje u poglavlju pod naslovom „Zemlja Hrvata", i kada razgovara sa Slovencima, tehnokratima, a oni se već tada, 1964. bune protiv stare struje njihovih apartčika i pomoći nerazvijenima, i osim Dubrovnika koji ih fascinira, zajedno sa Diklecijanovom palačom i Splitom koji spominje kao jedini grad u kojem bi u Jugoslaviji živio, tada usijana Dalmacija im je zbog splitskih višekatnica i problema s infrastrukturom dno pakla, dakle kada piše o tome imamo dojam kako smo tu knjigu trebali čitati sedamdesetih ili osamdesetih, ali nismo.

Aldiss inače u svojih osamdesetak objavljenih knjiga od kojih su neke i ekranizirane (npr. Spielbergov „A.I" je nastao po njegovim pripovjetkama) u SF žanru obrađuje deevoluciju, povratak čovječanstva u barbarstvo i preživljavanje u malim plemenima, i kada to shvatite pomalo vas stegne u grlu. Ovo je dobra knjiga za sve od 17 do 77 godina. Jest, zemlja o kojoj autor piše bila je, kako mu na kraju putovanja kaže šaptom o Jugoslaviji jedan Srbin lošim engleskim na brodu za Trst „This country no bloody good, mate", ali je knjiga o njoj dobra.

O detaljnijem bih sadržaju i o anegdotama iz nje mogao napisati još tri kartice ali poručit ću vam samo ovo - obavezno je pročitajte.

Nino Sorić