Kada Ljubav Nastupi...
Zbog ljubavi ne vrijedi plakati... Zbog ljubavi ne vrijedi tugovati... Zbog ljubavi ne vrijedi umrijeti... Pa čega je onda dovraga ljubav vrijedna?
Doživljavamo li ju kao opsesiju? Snagu? Strah? Ili možda smrt? To ovisi samo o tome što smo spremni zbog nje učiniti.
Ona je, doslovno, učinila sve što je mogla...
Dogodilo se to jednog svježeg svibanjskog popodneva u malenom gradiću u francuskoj Provansi, 1792. godine. Kao i svakoga jutra, dan je započela razmišljajući o njemu. Čistila je i kuhala, i mislila na njega. Otišla je na tržnicu s nadom kako bi od nje kupio par zrelih šljiva kao što je to i inače običavao raditi. Dolazio bi, uputio joj onaj zavodnički smješak, spustio u dlan par franaka i gracioznim korakom nestao. Voljela je mirisati njegove stvari. Jednom joj je poklonio maramu jer se naočigled smrzavala. Skinuo ju je sa svoje glave te stavio njoj oko vrata. Od toga je dana čuva pod jastukom i ne pere kako bi ga mogla mirisati i zamišljati pored sebe kad god to poželi.
Uvijek je dolazio početkom svakog drugog tjedna. No, ovoga se nije pojavio. Čekala ga je i čekala, ali ništa. Nije mu bilo traga ni slijedećeg dana... Pa ni onoga poslije... Pa ni slijedećeg tjedna...
Čekala ga je godinama... Nije se pojavio... Padala je u očaj...
Nakon mnogo godina, rekla bih otprilike šest ili sedam, ugledala je poznato lice kako se približava njezinom štandu. Za ruke je vodio dvije djevojčice. Manja je imala plavu kosu i lice pravog anđela, a veća je bila tamnija i podsjećala na vilu. Došli su do nje i kupili njene uvijek prefine i prelijepe šljive. U ruku joj je položio zlatnike. Dodir ju je podsjetio na davno izgubljenu ljubav. Nije mogla vjerovati da je to on. Nije uopće izgledao kao prije. Njegova kosa, izraz lica, način hoda, govor... Sve se promijenilo. Primaknula je zlatnike licu, i pomirisala ih. Da, ništa više nije bilo isto...osim njegova mirisa...
Post je objavljen 08.04.2007. u 14:10 sati.