Marketing
Pa, dobro. Amh.
Jedna sam od osoba koje vole velike gradove. Iako rijetko imam priliku biti u njima, uvijek mi je fino kad jesam. Obožavam gledat nebodere koji svojom visinom kao da cijepaju nebo. Toga kod nas ima rijetko za vidit. Mogla bih satima samo sjediti na klupi i promatrati ono oko sebe i ne bi mi bilo dosadno. Nimalo. Hrpe ljudi koji prolaze svaki svojim poslom preko crvenog svjetla na semaforu. Aaaa, to je ludo. I ja bi!! Onda neki poslovni freakovi koji ulaze u ogromne i lijepo uređene zgrade u kojima 90% eksterijera čini staklo. Lijepo je to za vidit. I doima se sigurnim. No, unutra shvatiš da si na visini i da si okružen staklom. Spooky. Sad bi moje misli ošle u krajnost pa nećem opisivat do dalje. Pa onda skupine turista ide uokolo fotkajući sve što vide skupim digitalcima. Ima tu, fala Bogu, puno tog za slikat, no, ja kao ja, radije bi slikala aute, semafore, zgrade, pa čak i prolaznike, nego da slikam neke tak ti umjetnine il ruševine od zgrada koje bi ja najradije porušila. A kad netko veli: „Ajme, pa to je staro! To je atrakcija!“, dođe mi da ubijem i sebe i njega. No, progutam knedlu, odnosno uzmem žvakaču i pregrizem to (ne žvakaću nego ono. Uglavnom. Da.).
Sisak, kao takav, definitivno ne spada u grupu gradova koji posjeduje i jednu jedinu stvar koja bi mogla zadiviti turista. Naravno, kad bi u Sisku uopće i bilo turista. Mislim da nitko ne bi došao da gleda Sisak, no znamo kakav je svijet danas, sigurno ima i takvih specijalaca. Cijeli se Sisak grad sastoji od starih kuća čija je fasada već odavno u raspadanju, a njihova boja odavno izblijedjela jer se zgrade, baš kao i mi ljudi, ne mogu oduprijeti zubu vremena koji nas kad-tad dokrajči. Zato ja te stare ruševine smatram suvišnima. Svaki put u prolazu spomenem kako bi to bilo lijepo srušiti ili popraviti, no znamo da se nijedno od toga neće desiti. Samo će stajati i stajati. Po svemu sudeći, Sisak ni izgledom ni kvalitetom ljudi, koji se katkad čine kao hrpa ljubomornih guzica, u meni ne izaziva osjećaj ljubavi. Čak ni dragosti. Pozitivnih osjećaja bez. Samo želim otići i ne vratiti se. Never, ever again.
Pa tako se nadah, kad sam već primorana da idem na maturalac uz moje duboko frnjenje i prosvjed, da će Prag biti jedan od tih big gradova u kojim ima mojih turističkih atrakcija: vel'kih zgrada i ulica i ljudi i semafora. Uf, što volim semafore; samo kad ja nisam ta koja čeka da se upali zeleno. Onda se raska domislila da mi gledamo slike Praga od generacije prije nas. Nakon što smo se pokačile jer ja nisam htjela gledat, ipak smo gledali. K vragu. Onda kad smo počeli gledat ja sam već imala svoju zamišljenu sliku tog grada. Lijepo i fino. Kad ono krenu slike a ja: WTF?? Aaaaaa. Pa to su sve stare zgrade bez ijedne novije na vidiku!! Poželjeh odustat od maturalca right away unatoč činjenici da moram ić, no onda se sjetih: već je kasno za odustat. Tako da je sad Prag moje unaprijed određeno razočaranje sa gomilom starih zgrada. Da, da, upravno onih koje ja želim srušiti. Can it be any worse? Možda. Vidjet ćemo.
I sad, ako ste za kraj očekivali neku sliku grada, nećete ju dobit, buahahaha.
Dobit ćete tratinčicu. 
Post je objavljen 04.04.2007. u 20:16 sati.