Jednom sam, prije par mjeseci, dok me još nije pronašlo na blogu mnogo ljudi, pisala o animozitetu našeg naroda.....ali imam potrebu ponovo o toj temi, jer je to ,nažalost ,naše stanje svijesti.
Gledam danas doček naših vaterpolista na tv-u, gledam i plačem od sreće dok ti momci, onako čisti i neiskvareni novcem i kojekakvim lovorikama, stišću svoje zlato oko vrata kao najsvetije, kao mukom stečeno-s razlogom.
U trenutku njihovog dolaska orio se glasan aplauz, ljudi su vrištali, pjevali, skandirali(o Bože, koliko ovaj narod treba heroje.....).....svi su bili kao jedan, brat do brata, sestra do sestre.......u tom momentu Hrvatska je bila srce naroda, dom i sreća, utočište, bez obzira na boju dresa kojeg nose u srcu....
Onda je Mišo Kovač počeo pjesmu i sve se nekako preokrenulo,počeo je sa hodašPoljubi zemlju po kojoj ,i tada je sve bilo super, pjevalo se iz sveg glasa, o nakon toga vaterpolisti su pjevali Dalmacija u mom oku, narod baš i ne......zašto je tome tako?
Zašto je uvijek bolje tuđe od našega, zašto smo tako prokleti?
Sutra se igra utakmica u Splitu, i opet je potrebna potpuna pripravnost i nervoza će biti na vrhuncu.Zbog hrpice budala, i to je preblag izraz koji koristim, ljudi moraju strepiti hoće li se užitak usportu u trenutku nečijeg ludila pretvoriti u tragediju.
Nikad nisam bila neki izraženi nacionalist i ne volim se deklarirati po tome gdje sam rođena, gojena, školovana ili gdje trenutno živim......Prije svega želim biti čovjek.
Volim i poštujem svoj narod, našu povijest i porijeklo, ponosim se svim našim vitezovima, junacima, legendama......ponosim se našim sportašima, umjetnicima, malim ljudima s velikim pobjedama u đepu.....Ponosim se što sam hrvatica, što je naš narod poznat u cijelom svijetu po svojoj upornosti i snazi, po svojim velikanima, po svojim žrtvama i teško stečenoj slobodi.
I zato ne razumijem, zašto toliki sukobi među ljudima? Kad je čovjek čovjeku postao vuk?
Zar je stvarno boja dresa razlog za podignuti ton, ruku, nož?
Zar smo stvarno na to spali?
Ljudi moji, i sjever i jug, samo su strane svijeta.....odakle god gledaš, iz kojeg god kuta uvijek će biti sjever i jug....a mi smo mali narod, i zar se moram bojati hoći li uhvatiti kartu za neutralan teren ,na recimo zapadu ili istoku, ako poželim pogledati utakmicu. A da se ne moram bojati za svoj život samo zbog maice koju nosim.....
Žalosti me sve to, to je ispod nivoa moje svijesti...i zato se molim da nas ovaj uspjeh vaterpolista barem malo poveže, sa nas podsjeti da smo jedno....malo veliko jedno, koje je tek točkica u svijetu, tek mali značaj onim silama koje se igraju velikih već odavno......
Da nas podsjeti kolika je snaga zajednice, složnog i timskog rada, ujedinjene ljubavi....
Molim se za ljubav među nama, za staloženost i razumijevanje....za podršku, za gubitak svih negativnih razlika.....
Za ljudskost, za mir, za ovaj iscrpljeni narod......
«Poljubi zemlju po kojoj hodaš, ona ti ništa nije kriva.....»
Post je objavljen 03.04.2007. u 21:55 sati.