Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/bljestavilo

Marketing

Ljudi, zaključavajte svoja vrata!

Ulazim na fakultet. Izgubila sam x-icu, moram je odjaviti. Ljuta sam, pokušavam odvrtiti film gdje sam je sve vadila iz novčanika, po kojim sve menzama. Dobro je, jela sam samo u fast food restoranu svog fakulteta. Bar mali tračak nade. Dolazim do prozorčića menze gdje se ostavljaju tacne i ljubaznim glasom priupitam ženu da li je našla nečiju x-icu. Izdere se da odem na blagajnu. Dođem na blagajnu – izdere se da nije ništa našla, da šta ona zna gdje je moja x-ica. (Ok, ženo… pa nisam te pitala da je tražiš!!) Odlazim do kabineta gdje se izdaju x-ice, začudo nema žive duše. Kucam – ništa. Kucam jače – ništa. Otvaram vrata i ugledam facu tupog pogleda kako brže-bolje gasi nešto na računalu, crveni se. Živčanim pokretima trza s mišem i zakreće monitor. Očito sam upala u nezgodan trenutak, očito je Jenna Jameson trebala usmeno obraditi nekoga. Mora da je bila u sendviču.



Ili je ljubavnica poslala najnovije fotke u crvenom korzetu sa bičem u ruci.
Jer sudeći po njegovom uobičajenom ponašanju, čovjek voli nasilje, grubost, dernjavu, sado-mazo i sado i mazo.



Što god da je, izazvalo je crvenilo na licu debeljka mišjih očiju koji se počeo derat na mene da šta ne kucam. Ali... kucala... s...am. Kaže mi da dođem za 20 min. Šta li će samo raditi tih 20 minuta? Očito dovršiti i svršiti započeti posao. Ok, ne zanima me. Prisjetih se kako sam, dok sam išla u gimnaziju, kucala i kucala... i tako upala u kabinet profesorice matematike koja se drpala na stolu sa profesorom matematike. Bili su uzdihani, jedna ruka mu je bila na njenoj stražnjici, a drugom joj je otkopčavao košulju.



Dajte se ljudi ključajte!! Nemojte da vam bude neugodno, a još više – meni. Ulazim ponovno u kabinet za x-ice. Dere se da šta ne pazim, da kud sam stavljala tu x-icu, da će mi napraviti x-icu od 2m da je ne mogu ponovno izgubiti.
I sad se ja pitam... koji je vrag tim ljudima, šta njega briga što sam ja radila sa x-icom, njegov posao je da mi izda novu i ja to plaćam.

Odlazim do tajništva da priupitam nešto u vezi bolonjeza (Bologne). Kucam, ulazim – unutra debela žena u zlatnom kompletiću sa ramenima kao rugby igrač, plava natapirana kosa, zeleno sjenilo, crveno rumenilo, rozi ruž... (k’o u Mađarice), mljacka bombonjeru koju je sto posto netom primila, jer je uspjela namjestit nećaku svoje kozmetičarke koja joj radi french manikuru svakog petka, da dobije labuda iz statistike.
Nisam uspjela ni izustit, katapultirala me brzinom 1 mikro-nano-piko sekunde van.
Šta će jadna žena, ima pune ruke posla – mora jesti bombonjeru...



Ulazim u knjižnicu. Atmosfera je kao i uvijek napeta da se može rezati nožem. Ili mokro – suhim brijačem. Nije prošao dan a da se studenti nisu svađali sa sijedim knjižničarem. Ulazim i već ga čujem kako se dere na nekoga od kolega. Govori nam da tko je nas uopće pustio na višu godinu, dere se na nas kao da smo neka razmažena horda balavaca. A ne odrasli ljudi, ozbiljni studenti pred kraj studija. A dere se i vrijeđa samo zbog toga jer je netko ušao sa mini torbicom pederušom oko struka u knjižnicu. U tu torbicu ne stane ni olovka. Mogao je lijepo objasniti da se ne smije ulaziti unutra ni sa mini torbicama.

I koja je pouka današnjeg posta? Ključajte se. I ne dajte da vas izbace iz takta tete i stričeki sa šaltera.


p.s. – našla sam sliku po kojoj je napravljena ona karikatura Paris Hilton u mom predhodnom postu. lol


ovdje klikni za sliku :)


Post je objavljen 02.04.2007. u 23:04 sati.