Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ringispil

Marketing

WITH YOUR FEET IN THE AIR, AND YOUR HEAD ON THE GROUND...

Postoje te neke godine koje se nikad ne mogu vratiti…
Ti neki trenutci…
Ta neka sjecanja…
Na neke prosle, davne dane…
Kada si imao cijeli svijet na dlanu…

Ti neki prijatelji koji su uvijek bili Tvoji…
I danas su…
Danas doduse sa ponekom, sitnom, sitnom borom pokraj oka…
Danas ste djeca- ljudi…

Ali tada…
Tada smo bili samo prava, iskrena, cista djeca…
Blesava…
Razigrana…
Tada su dani trajali koliko je trebalo…
Tada su noci bile najduze…
Tada smo plesali na stolovima…
Na sankovima…
Bez obzira na doba dana, odjecu koju smo imali na sebi, drzavu u kojoj smo se nalazili…
Tada smo voljele mnoge…
I mnogi su voljeli nas…
Tada smo u torbi nosili cetkicu za zube… (Ovo samo neki, "drugaciji", mogu shvatiti, al’, ‘ko mari…)
Tada smo u 6 ujutro na Ucki pjevali neke partizanske, borbene, marsirali i plesali u kolu…
Tada smo antibiotike zalijevali pivom...

Tada smo u petak bile u Rijeci, na tulumu, pile vodku iz lubenice, u subotu smo ponoc docekale na Zrcu, plesuci do jutra, a u nedjelju smo odmarale na Losinju, uz puno, puno vode i tablete za glavu…
Tada smo stopom presle nebrojeno kilometara…
Sa jednim smijesnim, slamnatim sesirom na glavi…
Tada smo pusile travu na palubi velikog broda dok je pored nas klizila Jadranska obala…
Tada smo ljubile Hrvate…
Voljele Nijemce i Svicarce…
Cak i ponekog Slovenca…
U Italiji se najglasnije slusala muzika…
Grcku smo zapalile…
Cesku digli na noge…
Bosna nam je ostala u srcu…
Zauvijek…

Tada smo pili uvijek i samo na ex…
Beherovku…
Ouzo…
Sljivovicu…
Tekilu…

Tada smo imali Nas klub…
U kojem sam zavoljela Njegove oci…
Tople i smedje…
Oci koje me jos uvijek griju u prohladnim danima…
Oci koje me i danas vole i koje volim…

To je bilo vrijeme Naseg mjesta za sankom…
Nasih konobara…
Nasih pjesama…
Nekih ludih razgovora…
Spontanih zagrljaja…
Smijeha…
Vrijeme mamurnih jutra i nezaboravnih noci…
Vrijeme snimaka i slika koje se ne pokazuju roditeljima…
Vrijeme koje cete zauvijek ljubomorno cuvati u riznici svoga sjecanja, ali o njemu necete pricati svojoj djeci…

Slobodni…
Mladi…
Pametni…
Potpuno i do kraja SVOJI…

A danas?

Danas se i dalje volimo…
Svi…
Danas se smijemo i sjecamo…
Danas zajedno stvaramo neka nova sjecanja…
Danas planiramo neka vjencanja…
Na kojima cemo ponovno pjevati, piti i plesati…
Najglasnije, najvise i najludje…


Ali…

Postoje te neke godine koje se nikad ne mogu vratiti…
Ti neki trenutci…
Ta neka sjecanja…
Na neke prosle, davne dane…
Kada si imao cijeli svijet na dlanu…

I evo, ovo je pjesma samo za Neke Moje…
Koje volim najvise…
Jer sam uz Njih provela najljepsu mladost na svijetu…
Ovo je pjesma za moje Prijatelje…
Pjesma koja budi nostalgiju...
Uz koju se sjecam...
Nas...
I nekih vremena na kojima sam zahvalna...

Nasa pjesma…






Post je objavljen 02.04.2007. u 16:27 sati.