Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/hotaru16yoruichi

Marketing

CJELINA PRVA- Kozmička era 70 1. dio



Heliopolis, kolonija u Svemiru na kojoj će se uskoro početi događati mnoštvo stvari. Milijun ljudi kreće tamo uključujući i jednu djevojku. Ona na sebi nosi više od običnih briga, jer je jedina među njima princeza Zaft-a. Na njoj leži ogromna odgovornost, ogroman teret. Zamišljeno gleda prema Helopolisu kojemu se svi dive zbog njegove predivne ljepote,ali ona nije jedna od tih. Njezine su misli negdje drugdje daleko od svega. Kroz glavu joj prolaze slike ljudi, koji se međusobno osuđuju, ubijaju. Zatim uništenje Unius-a 7, riječi njezinog tate koji sumnja na početak rata. Sve joj je to odjekivalo glavom. Bojala se, po prvi put nakon Uniusa 7, svatko bi da . . . sam mora završiti rat cijele Galaksije. Na Heliopolisu se trebala naći sa princezom Zemaljskog Saveza i dati sve od sebe da zajedno pronađu ključ za izlaz iz ovog rata koji će odgovarati objema stranama.
« Jeste li dobro gospođice Clyne?» , upita je Dacosta vođa Clyne frakcije koji su uvijek pomagali Raksu i njenom tati.
« Da, dobro sam. Samo me brine što bi se moglo dole dogoditi», odgovori ona tužno gledajući u pod.
« Mi ćemo vas zaštititi od svega!», kaže on ponosno. I zaista Clyne frakcija je bila skupina izvrsnih vojnika, ali kao što bi Raksu rekla koji slijede srce, a ne naredbe.
Tužno je gledala u pod a onda se okrenula prema Heliopolisu.
« Pogledaj ovo. Što ako ne uspijem. Heliopolis koji je još uvijek ovako miran mogao bi postati drugi Unius 7!» kaže ona i nježno prođe rukom po staklu.
« Svi mi vjerujemo u vas! Ja znam da nas nećete iznevjeriti. Ja sam miran, pa budite i vi!», odgovori joj on i pruži joj ruku da ustane.
«Hvala!»
Na ekranu se tad pojavila nečija glava.
« Hvala što ste došli gospođice Raksu Clyne. Ja sam Erika Shimonz i vodit ću vas do sastanka. Molim vas dođite u Morgen roate. Čekam vas!»
«Hvala!», kaže Raksu i ekran se pogasi. Krenula je vani. Za njom je hodalo šest pripadnika Clyne frakcije. Dacosta je bio uz nju. Osim što je bio privržen njenoj obitelji bio je i njen prijatelj kojeg je Raksu mnogo puta uključila u stvari koje su joj bile zabranjene, ali nikad ga nije izdala kad bi bila otkrivena. Osim što je imala dobro srce zbog čega su je ljudi voljeli izgledala je malo drukčije od običnih ljudi. Imala je dugu, roza kosu što je uvijek privlačilo poglede drugih ljudi. Bila je posebna kao i svi na Zaftu. Svi ti ljudi su imali izmijenjene gene po čemu su se razlikovali od ostalih. Bili su Coordinatori. Postizali su bolje rezultate, imali su bolje pamćenje, brže reflekse, otpornije tijelo. U početku ljudi su bili zavidni Coordinatorima, a kasnije je to preraslo u ubijanje. Prirodni ljudi su se počeli bojati tih sposobnosti i odlučili da Coordinatori uopće nebi trebali postojat. Prije jedanaest mjeseci bačena je nuklearna bomba na Unius 7 koja ga je potpuno uništila. Od tada se vodi rat između Zemaljskog Saveza i Zafta. Predsjednik Zafta, njen tata i predsjednik ZS-a poslali su svoje kćeri da prenesu njihove ideje o završetku svega toga. Raksu je bila jedna od onih koja je unatoč cijeloj toj tragediji vjerovala da ljudi i Coordinatori mogu živjeti zajedno i biti jednaki, nemajući nikakvih predrasuda jedni prema drugima. Ne tako daleko nalazila se još jedna osoba koja je imala slično mišljenje. Za nju Ulice Heliopolisa davale su tako normalno okruženje za normalnog čovjeka, ali za Cagalli ovo mjesto je bilo neobično. Lažni vjetar koji je u tom trenutku puhao nije nosio nikakve poruke za nju kao što bi nosio da je na Zemlji. Ona je oduvijek znala da je drugačija i nije mislila na to da
je koordinator, to je bilo drugačije, nešto u vjetru. Nikad prije nije bila u svemiru i sve joj je bilo čudno. Nju nisu zavaravale lažna gravitacija, lažna jezera i lažno sunce, osjećala je promjenu, nedostajao joj je
šapat vjetra. Kao «princeza» Orba bila je pod konstantnom opaskom
svoje dadilje i jedina stvar koju je voljela raditi a nije ju morala skrivati
bilo je pjevanje. Često bi pjevala o miru i nemogućoj ljubavi kao da je znala da će se nedugo nakon toga njezini stihovi i ostvariti. Najdraža publika bio joj je vjetar koji kao da je uvijek pjevao s njom. Ona je tajno polazila obuke za sve vrste vojnika i uvijek bila najbolja. Oduvijek je znala da joj borba leži u krvi. U Heliopolis je došla zbog očeve primjedbe da ne zna ništa o stvarnom svijetu i sada kad je ovdje odmah se bacila na posao i otišla istražiti glasine da se ovdje u koloniji Orba izgrađuju roboti za rat. Orb je neutralna zemlja i svaka ratna aktivnost bilo na strani ZAFTA ili Z.S.-a bila bi kršenje ideala u koje vjeruju građani Orba. Kad se auto zaustavio, ona je drhtećim korakom krenula prema vratima. Ako su glasine istinite, to je kraj Orba i ona nije znala što bi sljedeće učinila. Samo nekoliko metara dalje hodala je Raksu.
« Stigli smo, Raksu!», kaže joj Dacosta, prekidajući njeno razmišljanje. Podigla je pogled i ugledala ogromnu zgradu. Na njoj je velikim slovima pisalo Morgen Roate. Na vratima je stajala Erika Shimonz.
« Drago mi je što si došla. I ja osobno polažem velike nade u ovaj sastanak. Dođi samnom , a vi gospodo molim vas pričekajte.»
Okolo se samo čulo prosvjedovanje.
« Bit ću dobro, znam se brinuti za sebe!», kaže Raksu derući se jer je u drugom slučaju nebi ni čuli. Malo ima je bilo čudno što je rekla da se može sama brinuti za sebe. Ipak je bila princeza ,ali koja je sa bontonom znala voziti avione, robote, boriti se i tući, iako je to bila njena i Dacostina mala tajna, za koju pogotovo njen tata nije smio doznati. To je bila ta stvar za koju je njen tata smatrao da ne doliči jednoj princezi. Vrata su se zatvorile za njom. Erika je također ostala vani. Ušla je u napola zamračenu prostoriju. Svjetlo je bilo upereno u veliki stol za kojim je već sjedila neka djevojka. Krenula je prema njoj. Čula je samo odjeke svojih koraka. Djevojka je ustala i nasmiješila se te joj pružila ruku.
« Ja sam princeza ZS-a . . . », nije ni uspjela završiti jer se začula jaka eksplozija. Prostorija se zatresla a, ono svjetlo izgasilo. Pucnjave su dopale sa svih strana. Strop se počeo urušavati. Na sekundu je sve prestalo, vidjela je samo obrise princeze, odjednom je netko razvalio vrata. Vani, izvan Morgen roate-a stajala je Cagalli. Odjednom su se začule sirene. Kraj nje su proletjeli ljudi sa puškama. Nije im ni stigla vidjeti uniformu. I ona je potrčala. Trčala je prema vratima zabranjenog područja. Ako nešto skrivaju biti će tamo, mislila je. Uletjela je u hodnik i sudarila se s nekim dečkom u radnom kombinezonu. On ju je pogledao, povukao i nastavio trčati prema osvijetljenom kraju hodnika. Prije nego što je uspjela doći k sebi on je rekao:
«Kako si dospio ovdje? Ako želiš preživjeti, dođi sa mnom!». Očito je zbog odječe i kape mislio da je dečko. Cagalli se nije bunila jer joj se život muškaraca činio mnogo zanimljivijim od života žena, pa je samo prihvatila igru. Ušli su u veliki hangar. Raksu i Meena su se zbunjeno stajale. Nisu znale što da rade. Nikad se nisu našle u ovakvoj situaciji. Raksu se sabrala.
« Požuri. Tamo su neka vrata!», zaviče Raksu da bi nadglasila pucnjave koje su sad postale još jače nego na početku. Povukla je princezu ZS-a za sobom prema tamo. Vrata su im se otvorila. I tamo je sve bilo zamračeno. Jedina razlika je što tamo nije bilo stola nego neki ograđeni prostori. Poviše njih bili su mostovi. Njih su dvije otrčale iza jednog od tih prostora. Začula se još jedna eksplozija i jedan se od mostova srušio. Na onom poviše njih dotrčale su dvije osobe.
« Moj otac je izdajica!», zadere se jedna od te dvije osobe. Tad su Raksu i princeza ZS-a shvatile da nisu same. Bila je to Cagalli. Uvjerila se da su glasine bile istinite.
«Pretrči do druge strane!», kaže ovaj dečko
« Ali ti. . .», nastavi Cagalli. Tad još jedna bomba udari na drugu stranu mosta.
« Hej vi! Dođite dole!», zadere se princeza ZS-a. Ovaj dečko gurne Cagalli dole i sam skoči. Kako je pala ispala joj je kapa i zlatna kosa joj se odmotala iz punđe.

« Djevojka?», upita on zbunjeno buljeći u nju
« Što misliš da sam bila do sada, majmun?», upita ona. Odjednom se začuje jaka eksplozija i netko uđe kroz vrata u tu prostoriju.
Raksu se polako navirila preko njih i vidjela znak Zafta na njihovim odijelima. Smrknula je pogled. Odjednom se čulo jako šuštanje i iz ograđenih prostora su se izdizali roboti jedan za drugim. Njeni vojnici su krali robote sa neutralne kolonije.
«Ne mogu vjerovati!», kaže ona i sagnuta potrči do jednog robota.
« Hej ti! Čekaj!» zaviče onaj dečko. Raksu se nije obazirala. Onaj zadnji vojnik je tad shvatio da je još netko unutra. Glas mu se učinio poznat ali nije se mogao sjetiti. Ušao je unutra i ustao. Ugledao je njih troje kako dozivaju Raksu i uperio pištolj prema njima. Onaj dečko se okrenuo i zaprepašteno ostao gledati gurajući njih dvije prema natrag.


Post je objavljen 02.04.2007. u 00:24 sati.