... i jesam , jako sam zao.to se pokazalo jučer.osoba kojoj je stalo do mene i meni do nje, ponovo sam osjetio potrebu za laganjem.patološki,u svoju korist.volio bi kad to nebi poremetilo između nas ništa,ali imam osječaj da ovaj put nekažnjeno neću proći.ne radi se o nekoj ogromnoj prevari,al nisam bio iskren.radi se o novcu koji sam dugovao.nije to neka ogromna cifra,al nije bit u tome ,već o tome kako če ta osoba sada više moći imati povjerenje u mene.pišem ovo samo kako bi se osječao lakše,al ne ide.osiječam se jadno.isto kao da sam prevario samog sebe.užas.a sve mi to nije bilo potrebno,jer smo tu tematiku riješavali dan prije.i ja kreten,da budem iskren do kraja,rečem samo pola istine.tako se osječam jadno da vam to nemogu opisati riječima.bio sam gotovo siguran da mi se ovakva i slična sranja više neće događati,da mi to nije potrebno u životu,ubijedivši gotovo samog sebe.al eto pokazalo se netočnim i pokazalo se da još na sebi ima da radim godinama.zašto je ta laž bila potrebna postavljam si stalno pitanje.da se radi o osobi koja nema razumjevanja još bi moglo i proći.radi se o osobi koja mi daje povjerenje.ono što sam poslije odvikavanja od narkotika i tražio.tražio sam osobu koja če me saslušati,koja me neće suditi,koja če me voljeti baš onakvog kakav jesam.i kako ja to naplačujem - muljanjem.očito mi je droga zela mozak i ostalo zrno graška,koje ne funkcijonira u pravom smjeru.koliko se god ja sada žalio,tužio,tražio oprost...ne postoji to što me može opravdati.pouzdanje sam u sebe izgubio odavno.ima li što goreg od toga?kako uopče funkcijonirati bez samopouzdanja?i ono što sam ga u ovoj godini sakupio,upravo sam ga tom laži pokopao.ako poduzme i one najrigoroznije mjere,razumjet ču.ta ja sam ponovo usrao ono najljepše.povjerenje voljene osobe.i tako iz dana u dan umjesto da napredujem,ponovo sam na početku.ima li uopče kraja tome?zar ču ikada više moći reči da sam "normalan"iako neznamo što je više to normalno.ne volim se više.a osoba koja ne voli samog sebe,nije u stanju voljeti ni onog drugog.I hate my self,I want too die...džabe mi je sada plakati nad već počinjenim.ovo si nikada neću moći oprostiti.ne mogu si oprostiti da mogu biti tako sirovo govno.čemu mi je služila polovica istine.idiotizam.grize me,izjeda me...kad bi barem mogao vratiti vrijeme samo 24 sata u nazad i sve bi poprimilo drugi tok.sada mogu biti najbolji čovjek na svjetu,ali čemu,kad sam usrao u startu sve.zaslužio sam da me nikad više niti ne pogleda,da digne ruke od mene.a tako smo se radovali tome što ponovo nakon šest mjeseci obitavanja s roditeljima,napokon možemo disati slobodno.napokon smo ponovo dobili krila i počeli osječati novi zrak,zrak slobode.zar je bila potrebna ta laž,da sve bacim u vodu?za samo polovice istine,sve se pretvorilo u moju noćnu moru.niti spavam kako treba,niti jedem,niti pijem.buljim u jednu točku znajući da sam pogriješio.nikada neću naučiti ništa.sve ove godine bačene u vjetar,sva ona sreća koja mi je kucala na vrata nestala je u jednoj jedinoj rečenici.di mi je bila pamet?više neću nikad lagati pa makar istina bila bolna.ne isplati se.nikako.i šta mi ostaje?niš osim moje laži i ponovnog gubitka povjerenja drugih,ponovan pad i gubitak samopouzdanja.
ah,najjača kušnja je bijeda.i najmudrije ribe glad tjera na udicu
(Goethe)
Post je objavljen 01.04.2007. u 11:05 sati.