Reci nam ti, jedan obični, nadasve obični Bože smisao ovog procesa i koliko je potrebno da se isti manifestira na naše rasplamtane umove koji se ne žele konformirati sa ostalim izmišljotinama tog današnjeg svijeta i njegove sveopće gluposti. Reci nam ti. Sada, jer je prekasno za druge opcije i druge prefikse. Ta nisam čovjek koji je vuk, pa da mirno prelazim preko leševa što se, meni u čast, skupljaju pred svevišnjim nebom. Ta nisam hiperbola koja se eksperimentalno prostire mislima nepoznatih osoba koje poznajem.
Koliko će proći nesretnih jutara dok se ne probudim u snovima svojim, reci mi jer ne vidim smisao. Nepoznanice su svi oni brojevi u mom nizu koji odbijaju suze jer ih se plaše. Oni se boje mojih razlomaka i ne prepoznavaju moje ustupke, a oni su tako nevini i čisti, da ih se i sam stidim u navali testosterona. Možda blijedi ona slika koju sam neprestano dorađivao i usavršavao, prije nego sam ju uramio kod svog omiljenog umjetnika. Mog prijatelja, mog suradnika - bijesa.
Možda sam ipak trebao pričekati zoru i ne dozvoliti noćima da me progutaju i razapnu među dvojicom grešnika, koji su tuđom pogreškom iznenađeni čavlima. Čavli su ruzinavi i samo pogled je taj prijatelj koji mi daje dozvolu za još jedan udisaj ovog zraka. On prepoznaje greške, ali ne i ja, i zato dišem. Dišem da prepoznam, da vidim i shvatim. A možda sam i sam mlad, još uvijek, iako mi je milijardu godina natovareno na leđa, na moje krvave otiske u tvom snu. Nisam sanjao smrt, sanjao sam samo ubojicu. Nisam sanjao smrt, sanjao sam sebe.
I kada nestanem, neki tragovi i neke rupe u snijegu, kao što je to bilo one noći dok smo brojali registarske oznake, će pisati moje ime. Ono nije važno, ali leti s oblacima i obožava svojeg slugu, svojeg ljubavnika, svojeg grešnika.
On je gluh. Precizan, ali gluh i nije redovan na nedjeljnim misama. Grešnik je taboo tema tvojih misli i velika rupa u tvojim snovima.
Samo patnja i bol. To je važno, jer se samo tada osjećaš "ljudski". Samo tada se osjećaš živim. Osjećaš se živom, a krvariš i to vrlo dobro znaš. No, ne poznaš kraj ni u kojem obliku.
Misliš da si vječno stvorenje, a misli zbijaju pošalice na račun tvoje dubokoumnosti. Nitko više nije lud onoliko koliko bi ti to željela, i nitko više nije toliko nestvaran, koliko ti se čini dok sanjaš.
Prestao sam sanjati. Prestao sam onog dana kad sam shvatio. Puno toga sam shvatio, a molio sam Boga da ostanem glup, ili još bolje - gluh, na sve laži kojima sam prostirao livade prepune maslačaka. Ostao zatočen u rupi - nisam, ali sam biježao pred krdima nervoznih volova koji su me htjeli stjerati u kut. Nisu uspjeli, jer su niži.
Puno niži i slabiji od mene. Samo su redovni posjetitelji "niskoumnih" katova. Ne vozi lift prema tamo, ni niže, a ni više.
Ponekad zaželim da odem, da se isplačem sam, ali ne postoji više ta bol koja bi me poslala u carstvo vlažnih noći. Ne postoji ta bol koja može da me isprati u snovima, dok lebdim iznad tvog kreveta i smišljam idealno zlo za tvoju guzevnu dušu i malecki um.
Iz guzice u glavu, Bože..
daj nek' konačno proces preporoda počne i prosvijetli mene i sve oko mene, koji slušaju zvijezdano nebo u ovoj noći.
A daj nek crknu svi oni koji ne žele primiti rođeni smisao za javu, rođenu blokadu za san.
Nek' njihove jetre poteku potocima mržnje i nek' iskrvare na poljanama nemira, dok sanjaju.
Nek' obitelji pomru, sve one koje gaje sumnju prema mojoj ludosti, za koju znam da je smislila sve ostalo što može donijeti istinu.
Neka prestanu te oči gledati, dao Bog da ih iskopaju vrane, gladne i osušene. Smrdljive.
Dao Bog da golubovi ujedaju sva ona srca koja sumnjaju u moje idealne okvire, i moje kompozicije percepirane zbog viška zla.
Nek' iskrvari i tvoje dupe, dok iz njega prema tvojoj glavi, putuju plazme i genetske vizije.
Kojeg' boljeg svijeta? Ni ne treba biti bolji, jer je meni savršen. Savršen za pokolj svega toga što ste gajili kao reprezentativnu aromu novog proizvoda - ljubavi.
Potraži riječnik.
Potraži knjigu i neće biti one u kojoj neće slovkati moje ime.
Nađi me..
samo sam prevaren, nisam razočaran koliko bi' mogao biti...
samo sam naslađen jadom
i jadom
i jadom
nestvarno velikim,
za kojim žudiš i kojeg čekaš, kao ozebli Sunce.
Kriv sam.
Iz guzice u glavu;
mora doći;
danas;
ili sinoć...
ako dovoljno duboko primiš...
sve ono što ti treba da bi se osjećala jačom
i pametnijom
i zrelijom
savršenijom...
hehhehehehehhehehehehe,,,, nek' izgore zavjese prostrane pred tvojim očima.
Možda progledaš... jednog dana...
nisam proklet, samo se tako oblačim
nisam uklet, samo tako govorim
nisam razapet, samo imam rupe u dlanovima..
od čavala...
Post je objavljen 01.04.2007. u 01:29 sati.