Kako je Ipanema objavila sve recenzije i fotke iole važnijih nedavnih koncerata (Majke, Eric Sardinas), a Tango Jazz Argentina je odgođen, umjesto dojmova i fotografija o tom strastvenom plesu, nastaviti ću logičan slijed koji diktiraju brojne aktualne književne večeri.
Inspirirana posjetima mojoj teti u Beogradu i događajima u zemlji prije rata, te u spomen najvećem bendu koji je nastao u bivšoj nam državi - Ekatarini Velikoj - u to ću ime objaviti pjesmu koja nije ugledala svjetlo dana otkada su se ovi naši narodi zaratili, a napisana je 1986 g.
Ne zanima me politika, zanimaju me riječi koje nešto znače, na kojem god to jeziku bilo....
Leva se obala
polako pomiče desnoj,
reka postaje tanak mlaz
a ja se gubim u bujici besnoj.
Dok se mala kazaljka pomiče
broju dvanaest i jedan,
ja osećam, u apokalipsu srlja
ovaj svet bedan.
Znam da od beskonačnih svetova,
crnih rupa i zvezda
sastavljen je svačiji,
i moj i tvoj životni bezdan.
Jer moj je misaoni svemir
samo jedan od mnogih
ali on ima okus gneva
okus razočarenja gorkih.
Bila sam tačka, još jesam
i ostaću to zauvek
dok me negde drugde u galaksiji
ne probudi ljubavni dodir mek.
A svet će da ostane
na dvadesettri i po stepena
Al' će samo bleda mrlja
da ostane naša prostirka
od nebeskih zvezda sašivena.