Jeste li ikada bili toliko sretni da imate osjećaj kako biste mogli dotaknuti nebo, a istovremeno toliko tužni da biste mogli propasti u zemlju a ne bi vas bilo nimalo briga. Osjećati istovremeno sreću i tugu, zadovoljstvo i prazninu, ljubav i mržnju... Umjesto da sada filozofiram i iskaljujem ovdje svoje probleme i frustracije, radije se osvrnimo na priču o djevojci nasmijanoj izvana, a praznoj iznutra...
Nikada nije pomišljala kako bi joj išta moglo uljepšati dan više od jednog poslijepodneva. Onog poslijepodneva... Da sad ne ulazimo u nebitne detalje, pokušati ću to skratiti što je više moguće, a da ipak ne izgubim cijeli smisao svega. Napokon je ostala sama s njim. Nisu doduše bili posve sami, bilo je ondje ljudi. No, ona nije vidjela nikoga osim njega. Njegov osmijeh ju je ispunjavao, njegov dodir ju je podsjećao na toplu proljetnu kišu, a njegove oči... Bile su dublje od oceana... Pogledi su im se povremeno susretali na što bi ga jedan od njih dvoje uvijek pomicao. Gledala ga je s takvim zanosom, divljenjem, poštivanjem... Bila je sretna. Pokušavala je prikriti blaženi osmijeh koji joj je stalno izlazio na usne i sakriti sjaj u očima dok ga je gledala. Toliko su blistale da bi mu i sam Picasso uspio napraviti besprijekoran portret samo gledajući ga u njezinim očima.
Nije joj ništa drugo bilo bitno, samo njih dvoje, ovdje i sada. Uživala je u njegovoj blizini. Više nego što riba uživa u vodi, ptica u zraku... Jedino pitanje koje si je postavljala s vremena na vrijeme bilo je: „Hoće li primjetiti?“ Pitala se hoće li primjetiti kako se gubi u njegovom pogledu, u njegovim očima. Hoće li primjetiti što osjeća prema njemu... Koliko joj je drag... Koliko joj znači...
Prije nije bila sigurna. Je li to zaljubljenost? Voli li ga? Uvjeravala je sama sebe da će proći. Ali ne prolazi. Još traje... Traje i svakim je danom sve jače...
No, nakon nekog vremena provedenog pored njega, postala je sigurna. Potpuno sigurna da gaji iskrene, čiste i čvrste osjećaje prema njemu. On ju potiče da bude bolja osoba. A znamo da to ne može ništa osim ljubavi...
No jedna ju stvar nije prestajala tištiti. Što ako on ne osjeća ništa. Nije znala. A to ju je neznanje uništavalo. Morala je saznati. No kako..? U trenutku kad je na to pomislila u njoj se stvorio neobičan osjećaj. Željela ga je mrziti. Željela je prema njemu radije osjećati mržnju i prijezir nego ljubav. Smatrala je kako bi joj tako bilo lakše nositi se sa cijelom situacijom. Nije željela misliti na njega. Borila se makar je znala da se protiv osjećaja bitke ne dobivaju. Rijetki pobijede, a i onda znamo da je borba bila krvava.
Prepustiti se ili ne? Voljeti ili ne? Nije znala. A to ju je ubijalo. No, ipak je odlučila poslušati svoje srce i slijediti osjećaje jer je znala da ih nikada neće uspijeti pobijediti. Oni su takvi. Dođu kada ih ne očekuješ, a odu... Nitko ne zna kada odu, ili ne odu. Zato je sve to toliko nepredvidljivo i teško... Je li pogriješila i hoće li ostati povrijeđena, vrijeme će pokazati...
Post je objavljen 30.03.2007. u 23:33 sati.